| < | prosinac, 2011 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | |||
| 5 | 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 |
| 12 | 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 |
| 19 | 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 |
| 26 | 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | |
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Studeni 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
Siječanj 2008 (4)
Prosinac 2007 (10)
Ništa nije sveto, sve je bruto i neto, sve je zabava.
She moves in her own way?
- 13:07 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Iste stare greške na istim starim ljudima! Nikad ne rezultira dobro. Doesn't matter, actually, znaš da meni nikad ničeg nije žao :D Zapravo je ta prokleta nada ključni pokretač većine stvari. I situacija. I onih mali mini nada. Jučer pijano! V.  Bliži nam se Božićić, i Nova godina i tako to. Prosjek? Ne pitaj. 4,3 ako će sve ići po planu. (a neće) Hej. |
I did it my way.
- 14:21 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
I dalje Malta fali. Mjeseci su prošli. Sad mi više ni jedan izlazak ne paše budući da uvijek očekujem da delirij bude bar upola kao na Malti. Pa se uvijek razočaram! Tjedan dana do tooloomeeshke. Nisam nešto posebno entuzijastična. Niti imam vremena biti. Prvo mjesto prioriteta djele škola i prijatelja. Ostalog ni nema, HAH! :) Psihologija? Šanse su sve manje. Nit se nadam previše. Lijepo sam objasnila roditeljima da neću upisati fax nego ću završiti na autoputu prodavajući lubenice. Nisu se baš nešto posebno oduševili. Inače, otkrila sam Elvisa i jazz. Uživam u činjenici što imam ukusa za glazbu ;) Sve u svemu, zadovoljna životom |
I'm gonna leave the world behind, don't you worry cuz I'm gonna have a real good time!
- 19:51 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Kolovoz. Punoljetna sam već nekoliko tjedana. Osjećaj je pretty much the same, osim što sada ako me zatraže osobnu, ne oduzimaju više robu koju sam kanila kupiti  Inače, kao i obično u mom običnom životu prožetom običnim događajima, nema ništa novo. Babysitting, ljetne dijete, večernje & jutarnje duuuge kave, spavanje do besramnih popodnevih sati. Za par dana odlazim na more. Odbrojavam dane jerbo ludim u Zagrebu! A onda Malta  Definitivno vrhunac ljeta! Niiiiišta, odoh u nove kardio-pobjede. |
Hope your wish came true, mine betrayed me.
- 21:39 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Grozna je ova gesta of mine što se udostojim pisati postove svake prijestupne; ako i toliko često. No dakle, svibanj je u trajanju, 2011. godine Gospodnje. Ocjene su, za divno najdivnije čudo, čisto solidne, ove godine sam se nešto primila učenja. Inače, ništa posebno novo. Ne znam jesam spomenula da nije više "nas 5", nego "nas 4". Naime, jedna je malo drugačije posložila životne prioritete, ciljeve i stavove pa je došlo do malih promjena, iako nismo više na ratnoj nozi, također za divno najdivnije čudo. Ne znam uopće zašto više pišem ikakve stvari kad nitko ovo ne čita osim mene same s vremena na vrijeme kad mi dođe da se prisjetim starih vremena. Valjda ću jednog dana imat nekakve koristi od svih ovih budalaština. Za tjedan dana ću vidjet svog Duhovnog vođu (onaj simpatični postariji momak iz Novog Sada čije pjesmice redovito vrtim) po treći put u životu. Euforija :D Ništa, neću duljiti budući da neke posebne inspiracije ni nemam, kao ni Njega više. |
Juliet, when we made love you used to cry!
- 16:45 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Znači, 3 popodne je; špica u gradu; svi na posao-s posla, u školu-iz škole (čitaj: na kavu-s kave). Tramvaj pod rednim brojem 6 koji, ako se ne varam, vozi na relaciji prema Črnomercu - na kojem je više-manje najveća koncentracija putnika u svako doba dana. Već spomenuti tramvaj prepun je putnika, i samo što ne počnu ispadati kroz prozore. Uslijeđuje stanica pod nazivom "Britanski trg". Ako je u pitanju novi tramvaj, koji je u funkciji na Bandićevu inicijativu, vrata se potpuno normalno otvaraju. Oni stariji, da ne kažem srednjovjekovni tramvaji, nalete na koju poteškoću prilikom otvaranja dviju limenih zahrđalih ploča nazvanim vratima. E pa vidiš; nije stvar u tome što tramvaj poprima 60 sjedećih i 100 stajaćih mjesta a putnika je i-te-ka-ko više; nije niti stvar nekog lokalnog Štefa koji je nakon sinoćnje pijanke odlučio odspavati u tramvaju pa se tako od 6 ujutro vozi na relaciji Črnomerec - Sopot bez imalo pardona, čak nije niti stvar one proklete kondukterske nepravde kada tipovi nasumično odaberu 7 žrtava u tramvaju, i to baš one za koje smatraju da baš danas nemaju kartu ili pokaz, ne, čak ni to. Stvar je onih ljudi koji mi se bezobrazno nasade pred vrata tramvaja i puste korijenje, zadubljeno bulje u besplatno popodnevno izdanje 24 sata, te su težište tijela čvrsto uprli u pod tramvaja i pri tome raširili noge na metar i pol, tako da se čak ne možeš ni provući pokraj njih, ako slučajno, sasvim slučajno, trebaš izaći na sljedećoj stanici. Dakako, da stvar bude još bolja; ako se ti, obični putnik koji treba izaći na narednoj stanici ikojim slučajem možda obratiš dotičnoj spodobi nasađenoj pred vratima koja blokira izlaz, u nadi da se pomakne za koji centimetar, popraćen si zlim komentarima s ključnim riječima "bezobrazluk", "neodgoj", "nekultura" i slično. Klevete i psovke neću ni spominjati. Nevjerojatno koje te sitnice izbace iz takta. Pa se onda, naravno, ljudi na ulici čude kog Boga marširaš po Britanskom trgu kao u vojsci. Osim što zaradiš frustraciju koja će te pratiti dok ne popušiš sljedeće 3 cigarete, ljudi dobe dojam da si neprijateljski nastrojen i uobražen. Svašta! Inače, i dalje sam pod dojmom da Hrvatska Radio Televizija pušta u svome redovnom programu seriju nadasve glupog naziva, s nadasve bedastom temom, potpuno prozirnim glumcima i ne-smislom za humor, u trajanju od 8 minuta, i što je najbolje od svega, serija se emitira u udarnom terminu prije Dnevnika. Nećemo mi tako brzo u Europsku Uniju. |
Sweet reunion, Jamaica and Spain, we are like how we were, again
- 16:41 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Well, dobro kažu, "Cijeli život učiš a opet k'o budala umreš." Tako je to, očigledno, neke pogreške ponovimo nebrojeno puta, pa i dalje ništa ne naučimo. Jedino što znamo, na koncu konca, jest to da se sjetimo prijašnjih situacija, poistovjetimo događaje i sami sebi kažemo "Pa dobro, trebao sam znati." Al znaš, za to bude prekasno. Moram primijetiti kako često puta u životu za neke stvari bude "prekasno", a to shvatimo kada stvarno i bude prekasno. Od toga da prekasno dođemo na bus ujutro, a zamisli, ne bi bilo prekasno da smo se samo minutu ranije sjetili izaći od kuće, do toga da gradimo jedan odnos i ulažemo u njega maximalo od sebe, poklonimo toj osobi povjerenje i dopustimo joj da nam se približi, zanemarujući cijelo to vrijeme što ona ne ulaže ni djelomično onoliko koliko dobiva. Naravno, prekasno shvate obje strane da nešto ne valja; ispadneš budala kada se trudiš, a onaj za kojeg se trudiš na kraju ostane sam. E pa da sadpriča ne bude tako crna, da ne kažem tipično patetična u mom stilu, i dalje čvrsto vjerujem da sam nešto naučila (as much as possible, jel) pa makar i sve ovo ne bilo vrijedno tog naučenog. Inače, pričam ti onoj maloj koju sam spominjala u jednom od prijašnjih postova, kad sam ti pričala da smo vadile osobnu zajedno. Vidiš kako se stvari mjenjaju, ne? A nitko nikada ne bi ni pretpostavio. Anyways, započela je moja najomiljenija faza godine, odnosno onda predbožićna euforija postavljanja lampica, ukrasa i ostalih gluposti po trgu. Dakako, ove smo godine, (nagađam, na Bandićev zahtjev) proširili svoj predbožićni entuzijazam, pa je tako i čitava Radićeva ulica okićena nekim mizernim kuglama koje su, pretpostavljam, zadnji put izvadili iz skladišta za vrijeme Tita pa me ne bi nimalo čudilo da samo četvrtina ili eventualno dvije svijetle kad upale te viseće nakupine metala koje su, naravno, simbol Božića. Osim dobro mi poznate Radićeve, ni cijeli skup ulica južno od glavnog trga nije ostao zakinut, pa sam tako krajičkom oka uspjela pohvatati da su na potezu Amruševe, Petrinjske i ekipe, isto tako nekakva svjetleća srca u pitanju. Doduše, bili su nešto izdašniji na ukrašavanju srca pa ona actually i nisu šuplja kao vražje kugletine u Radićevoj, a o svijetlosnim efektima ćemo podrobnije kad se drznu upaliti spomenuta prokletstva i naprave od Zagrebačkog centra jebeni Betlehem. Oko stupova, također na glavnom trgu (kojim, btw, prolazim svaki ibogi dan) postavljene su one uobičajene stvarčice za koje, koliko god ih promatrala, ne mogu naći definiciju, no nazovimo ih onako kako i izgledaju - iritantne bijele nakupine nečega oko stupa koje, appears to me, svijetle. S njima smo se iz Titovog doba premjestili na Tuđmanovo, jerbo ne izgledaju baš toliko staro i ofucano, što se nažalost ne može reći za viseće objekte. Samo čekam da mi se jednog dana strovali na glavu jedno od srca. Još za kugle i neće biti tolika nesreća, ipak su šuplje pa udarac ne bi bio toliko koban, jel. Štandovi s hranom na trgu i oni šatori ispod kojih se kriju šankovi i bačve s vinom, predstavljaju Mesićevo doba, onaj divni materijalizam o kojem blebećem od kad sam se u stanju služiti sa svih 30 slova hrvatske nam abecede. Pa kad smo već Božić pretvorili u marketinški trik, zašto se ne bi usput i okrijepili hot-dogom i čašom kuhanog vina? Ili još bolje, litrom kuhanog vina, znaš da je vani hladno i to sve? Doživljaj bi bio potpun da mi na područje između 2 bitna čvorišta hrane na lijevoj strani kod Dione i desnog čvorišta kuhanog vino tik do Varteksa, ne uvale one proklete pokretne drvene kućerke i prodaju Djedove-Mrazove od marcipana, snjegoviće od stopostotnog krutog šećera i lizalice s motivom sanjki. Sad još samo čekam da prođe sezona kad svim penzionerima grada Zagreba magično tlak padne, i u 7 ujutro jednostavno mo-ra-ju u isto vrijeme na bus kad i ja, pa da se napale da prave kolače i prodaju ih, također u onim mizernim kućercima koje samo što se ne sruše. Da kolači nisu pravljeni s jajima koje su farbali za Uskrs, još bi sve to i bilo prihvatljivo. Vidiš ti koje mene brige more. Ali neka, stvari će biti u redu sve dok ne postave onog jablana posred trga i okite ga licitarskim srcima koja tako i tako pokradu s nižih hrana u prvim danima postavljanja. Misliš, ne'š ti poklona brate misli, licitarsko srce. Pa daj. Dobro je, samo da ne bude gore. |
Kad god prođem ulicom sa tvojim imenom, pomislim na onu pesmu...
- 20:35 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Povratak? Ili prije usputno navraćanje. Here we are, 2010. godina Gospodnja, ujedno i 17. godina mog kratkog života, sramežljiva sredina studenog nam mjeseca, a uz sve to identična životna situacija kao i u prvom razredu u ovo doba. Da nije komično, bilo bi tragično; makar bi izreka i obrnuto rečena jednako dobro opisivala trenutnu situaciju. Knjiga je ponovo postala glavno sredstvo zabave; ako nisam u školi - učim, a i kad sam u školi, uspijevam pod predmetima na kojima profesori i ne obraćaju pretjerano pažnju na nas učenike, otvorit' knjigu iz predmeta čiji se test bliži. Jedina inovacija u svem ovom kaosu bi bila što sam uvela redovne prijenastavne kave, ako situacija dopusti i poslijenastavna, a zadnje vrijeme se gomilaju i one za-vrijeme-nastavne, što zbog vlastite nesigurnosti u dan prije naučeno gradivo, što zbog činjenice da se ne osjećam dovoljno sposobnom preživjeti 45 minuta nastave sociologije na kojoj se, više-manje, vrtimo u krug, povremeno ulazeći u samu srž poante gradive, no to su rariteti. Ne sjećam se točno kada sam prekinula s pisanjem ovog bloga; pardon, nisam prekinula, već nakratko odustala, no u svakom slučaju, stvari se od onda bitno promijenile, kako na gore, tako i na bolje. Volim ovu životnu relativnost gdje se sve pokrati. Also, Njega više nemam, i ovo ti govorim hladne glave, u nikakvom afektu ili napadaju bijesa gdje se nadam da će jednom, igrom sudbine, zalutati na moj blog, pročitati ovu gomilu idiotizama, i da će mu najednom doći u tu njegovu ludu glavu kako stvari stoje. Pustili smo se, otišli jedno od drugog, kako hoćeš. Cure su super, trenutno vladaju nesporazumi, ali ne sumnjam da ih nećemo rješiti. Došla mi je nova osoba u život, imenom Lebkica (prije nadimkom, jel) i sretna sam skroz jer je ovdje. Pomirila sam se Mavrom nakon dvije godine nepričanja i negiranja činjenice da smo si jednom actually bili dobri. Marko i Roko su isto super, odnosi su nam bolji nego ikad. Ili su oni konačno sazrjeli ili sam ja odustala i spustila se na njihovu razinu, ne znam. Marin je i dalje tu, kao i uvijek. On je ona životna konstanta koja se nikad neće promjeniti, pa da se i ne vidimo 20 godina, bili bi ono što smo bili i prije tih 20. Razbahatila sam se i počela suludo trošiti novce na kave i cigarete, ustrajna sam u svojoj religiji materijalizma više no ikad. Apetiti za fakultet variraju ovisno o raspoloženju; čas pravo, čas novinarstvo, čas psihologija, ovisi u kojem sam raspoloženju at the moment. O medicini i dalje maštam, pogotovo sad kad smo na biologiji u detalje proanalizirali krv i njene sastojke. Ali to su samo maštarije, znaš da ja nisam tip koji bi otvorio mrtvog čovjeka i onda mu čačkao po unutrašnjosti dok ne nađe bubreg ili slezenu. Jest da me privlači, ali kako se za ljude vežem brže no što bi trebalo i sve uzimam k srcu, vjerojatno bi više plakala da izgubim pacijenta nego njegova vlastita rodbina. Sve u svemu, u redu je. Nit je dobro, nit je loše - uvijek može bolje, a dabome da i gore. Đole mi je i dalje duhovni vođa u ovim kriznim situacijama pronalaženja harmonije, još malo pa je i koncert na koji je moj najdraži bratić odbio doći. S najdražim sam se bratićem prilikom posljednjeg susreta nabacala na razgovore o životu na faxu i svemu onom što dolazi. Mislim da nikad nisam otišla iz Siska puna entuzijazma i planova za budućnost kao tad. Čak sam presecirala čitavu web stranicu pravnog fakulteta da spoznam što me sve možda očekuje za koju godinu. Po novom, živim iz dana u dan, bez nekog posebnog prioriteta i smisla u životu. Znaš ono; što se dogodi, dogodi se - što ne, ne? Eh, pa opet sam nekako do toga došla - nažalost? |
And each day we try the best we can to recover, all the feelings that we left below.
- 18:14 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
You wanted more More than I could bare More than I could offer And a love that isn't there Jednostavno. Izgubiš zauvijek a da ni sam ne shvatiš. |
U nekog se zaljubiš a ne dospeš da ga voliš.
- 14:50 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Da sam kolumnistica Jutarnjeg ili Nacionala, sad bi već debelo bila nezaposlena budući da kasnim s novim proznim uradcima poprilično dugo. A onda me pitaju zašto se nećkam upisati novinarstvo. Mislim da bi novine za koje bi pisala izlazile svake prijestupne ili bi jednu kolumnu pisalo više ljudi naizmjence jer jedna novinarka nije u stanju sastaviti 20ak rečenica osim ako nije potaknuta jednim od brojnih psihičkih slomova ili je izuzetno dobre volje, pa hajde da uradi nešto i za dobrobit drugih a ne samo sebe. Uhvatila sam samu sebe kako ležim u krevetu čitajući kolumne Jelene Veljače koju sam do nedugo pljuvala na sva zvona, govoreći kako je ona samo još jedna anoreksična plavuša, s dečkom dubokog džepa i ambicijama da potplati ljude talentirane za pisanje scenarija da napišu koji, ali s potpisom njegove drage, koja je, dakako kao i sve ostale hrvatske wannabe posvuduše, prezauzeta obilaženjem dućana s visoko markiranom robom i isprobavanjem štikli od 10 i više centimetara. U najboljem slučaju 10. No eto, moje su se pretpostavke ipak ispostavile netočnima, kao što to već biva u većini slučajeva. Nikada nisam došla na zelenu granu s vlastitom intuicijom. Mislim da sam je predugo vremena kupila od drugih i prisvajala tuđa mišljenja, ili bolje rečeno, izmišljotine žutog tiska, kao svoja vlastita jer mi se nekako lakše činilo slagati s većinom. Nisi morao davati neke osobito dobre argumente da bi se tvoje mišljenje istaklo među gomilom drugih sličnih s istom poantom. Diskriminirajmo Jelenu - Zašto bismo se uopće potrudili zapravo i doznati neke važeće činjenice kada je u današnjem svijetu prilično normalna stvar osuditi nekoga bez razloga i istog trena nazvati 10 novinarskih kuća ne bi li sklopili savez s moćnim istomišljenicima koji će vaš trač već sutra uredno zaljepiti na svoje naslovnice. Točno to, zašto bismo se uopće trudili kada ne moramo. Zašto osuđujemo upravo one koji nešto postignu u životu vlastitim trudom i ambicijama? Jelena Veljača, mlada i zgodna, uspješna je glumica, scenaristica i kolumnistica, izdala je čak i knjigu. Zašto je njoj pronađeno nebrojeno puno zamjerki jer je nešto napravila u životu? Zašto se nitko nije sjetio okaljati ime Sabine iz RC-ovih Golih vijesti? Zar se ne bi puno više idijotarija moglo izmisliti na temu nekoga tko se javno skida za novac i s blesimetra čita pikanterije iz života poznatih? Zar to, prema nekim normalnim mjerilima, nije više za osudu? Ne sviđa mi se nikako ova blesava situacija s jednotjednim praznicima kad pada kiša. Osudit ću to kao nepravedno. |
Misliš da netko pita za nas, kao da ne postojimo.
- 01:34 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Uzmem Krizmanićkino Tkanje života. Prolistam, pročitam, pogledam. Nema. Onda se dohvatim kolumni Jelene Veljače, pa i njih detaljno preseciram. Ni tu nema. Upišem u tražilicu deaviantart u nadi da ću se pronaći u nekoj slici. Ali nema me ni tamo. Zapravo me straši što Balašević nije napisao prigodnu pjesmu za ovu moju situaciju, a znaš i sam da je on napisao pjesme za sve situacije. Jel za vjerovati vlastitom instinktu ili neprovjerenim, ali opet opasnim činjenicama? Izjeda me to pitanje. Jesi li vrijedan svega ovoga? Mrzim kad sama sebe moram nešto upitati kad znam da pitam osobu koja mi neće dati pouzdani odgovor. |
I tried to be perfect but nothing was worth it.
- 14:52 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Obično kad bi mislila da je sve gotovo, kad ne bi nalazila načina da te vratim, kad bi mislila da se nalazim u Balaševićevom Bezdanu, kad bi počela gubiti nadu, ti bi nekako osvanuo. Ali tebe nema. Obično bi mi poslao poruku i rekao mi koliko ti falim, obično bi bio toliko iskren da sam vrištala od sreće kad bi ugledala tvoje ime na ekranu, obično bi me punio snagom da idem dalje svakom lijepom riječju koja bi bila upućena meni. Ali tebe nema. Obično kada ne bi imala razloga dići se ujutro, naći nešto što me tjera da još jedan dan odradim kak' spada, kada ne bi imala ono nešto što me tjera dalje, sjetila bi se tebe i kako me ti čekaš na kraju svega, kako ćeš mi uljepšati dan bez obriza na sve, namamiti mi osmijeh na lice ma koliko se loše osjećala. Ali tebe nema. Obično sam ti konstantno bila u mislima, ja i samo ja, nije bilo mjesta za druge, obično bi svaki slobodni trenutak posvećivao meni, obično bi me se sjetio svake sekunde, obično bi mi neočekivano rekao najljepšu stvar na svijetu. Ali tebe nema. Obično nam nije trebalo puno riječi da bi znali što mislimo i osjećamo, obično smo se razumjeli. Obično si bio u mome svemu, svuda oko mene i kada te nebi bilo, obično bi svaki trenutak proveden s tobom ostao u mojoj glavi do vijeka zapamćen. Obično si ti bio dio mene, a ja dio tebe. Obično ti je bilo stalo do mene i znao si to prostom iskrenosti savršeno pokazati. Obično sam u svakoj sekundi znala gdje si i što se s tobom događa. Ali tebe nema. Nekada sam ti bila sve. |
I get so sad when it all goes bad, and all you think about is all the fun you had.
- 17:12 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Danas bi definitivno trebala napisati jedan post budući da otac i majka idu van nakon dugo vremena, i to zajedno. Nisam dugo imala priliku vidjeti vlastite roditelji kako se spremaju ići negdje. Izuzmimo svadbe ili familijarna okupljanja kad idemo svi zajedno, jer sam tad prezauzeta sređivanjem same sebe da bi se i na njih obazirala. Sad sjedim u sobi, uzaludno pokušavam napisati neki post i slušam zvuk fena, iritantni topot maminih štikli, a ako se u dobrom smjeru namjestim na stolici, tatin parfem dopire do mene. Dakle, tako to izgleda? U novoj smo godini. 2010. Imam dobro pamećenje pa se sjećam događaja i godina prije 2000., a sad smo već naglo u 10ak godina ispred. Vrijeme uistinu leti. Onih 45 minuta petkom zadnji sat fizike mi se ponekad čini dužim periodom nego ovih zadnjih 10 godina, od kad mogu zdravo pamtiti. No dobro. Ove godine se nisam uspjela dotaći teme Božića kao iskomercijaliziranog blagdana, vjerojatno vam nisam ni spomenula da sam ga se odrekla ove godine i zaključila kako mi ne treba nešto takvo. Ono materijalno tako i tako dobijem jer ni ne zahtijevam nešto osobito veliko, pa se mama i tata obično potrude da to dobijem, ali uvijek to povežu s Božićem ili Uskrsom - ne znam zašto. Ono nematerijalno je zapravo povod mog odricanja Božića. Sad sam već dovoljno odrasla (???) da znam kako simbol Božića nije Djed Mraz, crvena boja, ona mizerna jelka šta je okite svim mogućim ukrasima i sprejevima, nikakve lampice ili išta slično, zapravo, ne postoji simbol Božića. Prema mom nekom shvaćanju svega i nekim mojim teorijama, Božić bi trebali doživjeti iznutra. Neki sklad, mir, možda neko duhovno prosvjetljenje. Onda sam zaključila da mi to ne treba, jer da bi to doživio, trebaš prvo naći razlog i povod zašto ti to treba. Ja ga nisam našla. So well, u svom materijalističkom izdanju sam s oduševljenjem pokupila sve poklone i pritom bila zadovoljna novčanim isplatama ove godine, a duhovno prosvjetljenje i pronalaženje unutarnjeg mira ostavila nekome sa malo više sreće. Nit sam zadovoljna s prosjekom na polugodištu. 4, 1 nije neki osobit uspjeh, ali ako uzmeš u obzir da ništa nisam radila dobrih 3 mjeseca škole, a pošteno se aktivirila tek početkom 12. mjeseca, zapravo je to i vrlo dobro. Sad bi samo trebala negdje naći inspiraciju da dobijem želju za prolaskom s 5 na kraju. Al vidiš, ne nalazim je nigdje. Sve bi bilo dobro da se jutros nije Sunce pojavilo i uljepšalo mi dan. Mrzim prelaske s veselja na mizeriju i neki podtip tuge. |
Will you ever return?
- 16:42 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Vrati se i obećajem da te nikada više neću pustit. |
Ja znam da vreme svemu menja boje, i da je silan sjaj pomračilo, al meni, eto, ništa sem nas dvoje nije značilo.
- 23:42 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Prije sam se bar psihičko totalno ucrnila po pitanju tebe ili se već pomirila da je gotovo, možda napisala post u kojem bi cijeli orijent bio usmjeren na tebe ili postala pjesmu na facebook s riječima u kojima se pronalazim, a tik nakon toga ti bi osvanuo i sve bi opet bilo savršeno. Zašto i sad nije tako? Najviše se bojim jer ne mogu plakati. Tužna sam. Baš u pravom smislu riječi. Mislim da do sad nisam nikada osjetila pravu tugu. Tek sada vidim kako je to. Bilo je bijesa, razočaranja, boli, patnje, krivljenja sebe, svega, al tuge ne. Evo je sad. Opisati tugu? Jednostavno ne može gore, svijestan si onoga što je zapravo posrijedi i pomiren si s činjenicama, ali na površini ostaje nada koja, kada na mah nestane, produbljuje tu tugu sve jače i jače. Sad uzmi u obzir da kod mene stalno ima nade, znaš onda sve. Dakle, znam di sam i šta sam, znam i na šta sam se dovela, znam sve. Za mene je bezdan. Nema me više u tvojim molitvama, više me putem ne prate. A noć mi preti, ponoć i pusta tama, kad me se samo dohvate. Više me ne voliš, kad se vraćam nisi budna, ne goriš, gasne naša zvezda čudna, lažna srebrna stvar. Daleko putujem, vetar nudi neke rime, kupujem, pristaju uz tvoje ime, dva-tri stiha na dar. Ne slušam više šta šapućes dok snivaš, plaši me koga pominješ. I sve si dalja, a sve mi bliže bivaš, kao da opet počinje... Ono što mi sad treba je samoća, što manje pričanja i zapitkivanja, i fokus na učenje. |
Najbolje godine ovog života mog, sjajne i rđave...
- 00:21 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Ma vidi. Još su 4 tjedna, ako se ne varam, do kraja. Zapravo, ne do onog pravog kraja, nego do završetka prvog polugodišta, a ako je to za nazivati krajem, onda neka. Čovjek bi očekivo da ću se sad itekako potrudit oko ocjena, al vidiš, čovjek bi se prevario. Neću reć da mi nije stalo, bome je, al teže me uhvatio sindrom drugog razreda o kojem je ravnatelj toliko pričao. Za neupućene, to je drugi naziv za lijenost, ili ti ga kako bi naš cijenjeni ravnatelj rekao "Razbahatili su se, uljenili, umislili". Nisam vjerovala u te bapske priče, ali sam se brzo predomislila nakon što sam vidla stanje u imeniku. Nemam sad neki iločki vinograd, makar dramatiziram ponekad koda imam 2, ali budući da sam osjetljive prirode pa me i četvorke ube u pojam, znaš situaciju. Ali koliko god sam se uljenila, i dalje stojim pri svom da profeosori nisu skroz fer prema nama ove godine. I kad naučim dobijem 4, iako se pretrgnem od rada a i tlak mi pobjesni od sve sile kofeina koju unesem u sebe, i kad ne naučim dobijem 4 jer se nekako izvučem na znanje sa sata i kolko-tolko uspješno prepisivanje od susjeda. Bilo kako bilo, i sam vidiš da je pola 1 ujutro, a ja iskorištavam prednosti bežičnog interneta u krevetu (u svrhu pisanja posta, da nebi bilo) i razmišljam hoću li stići u 45 minuta sutra prepisati još jednu lektiru, četvrtu od 20 koje me čekaju ove godine. Načekat će se, kažem ti ja. Iako sam entuzijastično danas odspavala sat vremena popodne i nakljukala se kavom, sve u svrhu da učim do kasno navečer, vidiš gdje sam završila, po neznam koji put. Držite mi fige da prosjek bar donekle dotjeram u red, ako ništa drugo, bar iz poštovanja prema papiru na kojem će bit otisnut, žali Bože papira ako na njemu stoji brojka manja od 4. Šta se tiče općenite situacije u životu, naravno da nisam zadovoljna, kako to već obično kod mene biva. Ovaj put stvarno nisam, al isto tako ću se ovaj put potrudit da stvarno budem. Moram pod hitno nać neku konstruktivniju zanimaciju subotom doli buljenja u fejs i čekanja da se pojavi koja notifikacija. Neki klubić i to? Može, ajde. Ako uspijem to uopće ugurat među sve te silne testove i ispitivanja. Grozno je ispasti budala. Kada je tebi previše stalo i sav si zaokupljen time, a onome drugome je stalo, no opet ne toliko, i pokazuje znakove indiferencije i daj-ohladi-malo geste, ali onako indirektno. Onda možeš birat, tulit, cmizdrit i zamarat glavu ZAŠTO JE TO POBOGU TAKO, ili i ti poprimit ta njegova obilježja pa i tebi postane manje stalo i svi sretni. Ja sam do danas uživala (ne)mogućnosti ovog prvog, a mislim da se od sutra primam ovog drugog, ipak zvuči više logično. Teže za izvesti, no lakše za živjeti sa. Dakle, sada stupaju akcije smanjivanja tenzija. Nadam se uspješno ovaj put? Također, moram poradit na svom odnosu s ljudima jer ja stvarno imam problema s povjerenjem. Moram počet vjerovat ljudima, ipak su ljudska bića :) Ne grizu baš svi. Idemo i to probat. Znam da ću se kad-tad opeć, ali ovo što sama sebi radim više prelazi sve granice normale. Iz nepovjerenja se javlja ljubomora, nakon nje ljutnja, teške riječi, bijes, nemir u samom tebi, ode koncentracija kvragu i tako dalje. Idemo probat nešto novo. I know you've seen a lot of things in your life, It got you feeling like this can't be rightm But, I won't hurt you, I'm down for you, baby. Let me show you, love can be easy, If you just let it be, Nothing is promised, but I believe if, If you give it everything, trust. I'll give you everything that I've got, I won't stop until you get it right, All the trust and all the love, You know we got a lot, baby. |
All of the stars are whandering around tonight, we used to try them on. And sometimes I hear you, the galaxy sings your song.
- 00:06 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Sad više nemožeš ni glumit. Jebate, mora da je fakat onda kritično. Oke je. Shvaćam ja, ipak mi je ostalo nešto zdravog razuma i pameti, a i navikli su me na takva razmišljanja pa mi i nije problem pomiriti se s činjenicama koje meni ne idu u korist. Dobro, postoje djelovi i koje ne shvaćam. Niti ih se trudim shvatiti jer je to čisto tvoja pogreška i to si sam kriv. U globalu gledano, ovaj raspad sistem (usudit ću se tako to nazvati) je tvoja krivica. Ali ne zamjeram ti. Bar ne još, čekaj dok postanem svijesna što se događa. Jebiga, osjećam da je kraj. Boli. |
Mozda je vrijeme konačno umiriti se, uz novine i večeru čekati lutrije.
- 20:36 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Nije da sutra pišemo latinski a ja ga znam savršeno. Ma pjevam sve te deklinacije bolje nego Balaševića i Parni valjak zajedno. Deklinacije kažeš? Ma di su sad deklinacije? Sad imamo i participe i prijedloge. Ma da je samo to, imamo mi i neke nove glagole kojima ja tako dobro znam značenja da bi jebenu epčinu o nekom nacionalnom junaku mogla napisat. Homer novog doba, kažem ti ja. Nebi to sve ni bilo toliko tužno da mene i najmanje dira činjenica da sutra pišem pismeni ispit iz mrtvog jezika. Shvaćam kad me dave s pravilima za prezent u engleskom ili prepričavanju Thomasovih anegdota s rumom na njemačkom, ali brate mili, daj mi nađi logiku u štrebetanju nastavaka jezika koji nije u uporabi, a nema nekih bitnih naznaka da će uopće ikada i biti, osim možda u glavi Gerogea Busha, po čijoj teoriji u Latinskoj Americi pričaju latinski. I onda nam uporno govore da učimo s razumijevanjem a ne napamet. A postoji predmet koji se zove LOGIKA u školi. Čekaj malo, ko je tu lud? Vrlo rado ću naučit 125 izreka na latinskom, opće kulture radi, ali ovo. To je nehumano. Dakle, danas je onaj dan kad Sara nađe vremena za baš sve osim da sjedne za knjigu i prestane se samosažaljevati. Ako ništa drugo, imat ću doktorat do mature iz samosažaljevanja najvišeg stupnja. Ima neko Apaurin viška? Bitno da svijetom vlada svinjska gripa. Sad bar novinari imaju nešto o čem će pisati. Nitko jadne gimnazijalce do sad nije stavio u Milićev Dnevnik, a tu bi se štošta dalo reći. Ma krasno sam, hvala na pitanju. Ova kava mi baš paše. Napravila sam je toliko da se već ohladila jer ju nisam stigla popit, a moš' mislit di smo došli ako ja nisam stigla kavu popit. Jesam spomenula kako se krasno osjećam? Službeno ću večeras otić k vragu (ako već dosad nisam). Sama pomisao na sve one krasne nastavke i prijevode me onako elegantno ubija u pojam. I sama sebi sam već dosadna s ovim. Sa svim. Opet ništa nije na svom mjestu. Apsolutno ništa. Gubim želju za dizanjem iz kreveta ujutro. Sve mi se čini da najviše pripadam ispod tih krasnih 6 deka na krevetu, one bar nikad ne prigovaraju, s njima se ne svađam, nikad ništa krivo ne naprave, ne pilaju me zbog gluposti, ne upadaju mi u riječ i slično, možda se ponekad samo malo razbacaju po podu kad mlataram nogama, ali to nije vrijedno spomena. One me bar griju, kad eto, već neće nitko drugi. Bitno da je tata odnio laptop na servis. A igrom slučaja mi je pola života na tom laptopu. Rasporedi, tablice, bilješke za školu i slično. Sad sam još više izgubljena (ako mogu biti više no što jesam). Ma sve je to za žive ljude, ne? Što nas ne ubije, ojača nas. Mora da će mene kolac iz testa jebeno ojačat. I cijeli vinograd koji mi se skuplja u imeniku. Bit će vina ove godine, kažem ti ja. Svi ste pozvani na berbu. Mama prva. Što da ti još kažem? Nisam zadovoljna s trenutnom situacijom, ako te to zanima. Nije u nadi spas, nemojte misliti. S nadom dolazi još veće razočaranje. A nada ne nestaje, pa tako ne nestaju ni razočaranja. Jesam li krasno ovo sročila. Sumnja kao da me skinula, Ogoljela me sve do kostiju, Sad iza svakog osmijeha, Slutim podsmijeh i prevaru. Kažu da treba vjerovati vlastitom instinktu. Treba li? |
I didn't mean to fall in love but I did.
- 23:45 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Iluzija, još jedna, više ih ni ne brojim. Milijun ih je boljih od mene, samo što ja to nisam htjela vidjeti. Sretno ti bilo. S bilokojom. |
Ti me gasiš kada gorim, ti me tjeraš da se borim.
- 15:15 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Nisam baš od onih kojima raspoloženje ovisi o ljepoti jutra, al današnje je uistinu bilo predivno. Znaš ono kad se probudiš, a Sunce ti bahato udara u ogledalo, koje još bahatije vraća tu svjetlost prema tebi? Bilo mi je žao prespavati tako nešto jer znam da se neće tako brzo ponoviti. Još mi je bilo ljepše kad sam shvatila da je vikend a nisam se digla u doba ručka kao inače, nego sam se stvarno digla UJUTRO, za promjenu. Sama kod kuće, odmorena i naspavana, bez podočnjaka napokon, u svom neurednom carstvu zvanom soba, i povrh svega, sa šalicom jake kave. A kažete mi da je za sreću potrebno puno :) Toliko puno imam za reći. Toliko malo pravih riječi. Mogla bih vječnost provesti u onoj svojoj šumici. Samo mir i tišina, i ja sa svojim mislima. Tamo je sve podređeno meni, sve je kako ja želim, sve je skroz na mjestu, sve je onako kako bi ja htjela da bude. Najgori je povratak kući jer se naglo moraš vratiti u surovu stvarnost. Sve je opet dobilo smisao, samo što ga sad prečesto na mahove gubi. Ona je savršena. Šta ti vidiš u meni? Oprosti. |
Zamrzavam sliku na poznatom liku, dok se šunjam u san.
- 22:51 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Kažete mi da sam se promjenila. I oduševljene ste tom mojom promjenom. I to baš vi, za koje sam smatrala da me najbolje znate. Sad stvarno vidim da je uistinu tako jer sam i sama počela uviđavati, ne da sam se promjenila, nego da se polako mjenjam. Još osjećam primjese stare sebe u ovoj novoj...meni. Pokušala sam nekoliko puta napisati novi post od onog zadnjeg jer sam imala puno za reći, ali nisam mogla naći prave riječi. Čudno zvuči. Da ne kažem glupo. Dakle, ta bajna promjena koja me spopala. Nećete je uvidjeti nakon dvosatne kave provedene samnom, pogotovo ako sam taj dan baš u svom dobropoznatom izdanju koji vrvi ispadima sarkazma, neumjesnim podrugivanjem i logičnim teorijama s nešto malo manje logičnim zaključcima. Ovo je nešto dublje. Bojim se. Bojim se kakva postajem. Krha, ranjiva. Dopuštam ljudima da dopru do mene. Takva inače nisam. (bila) Svoje probleme i tihe patnje sam zadržavala za sebe i puštala ih na vidjelo kad me nitko nije gledao, a onda ih opet vraćala u sebe. Samim time što drugima dajem da mi se približe, dajem im jednako dobru priliku da me povrijede. Najviše na svijetu se bojim povrjeđenosti. Prošla sam to. I onda se vraćati na staro..teška mi je pomisao na to. Zbunjena sam trenutno, previše. Ništa se ne događa oko mene, ali zato previše toga u mojoj glavi. Silno želim shvatiti sve ovo, sav ovaj kaos ali bojim se onoga što ću shvatiti. To mi se nikad nije događalo. Uvijek sam mogla bistro razmišljati, i u najgorim situacijama. Priznajem jedino da me razjedaju ljubomora i sumnja i to do te granice da ne mogu zaspati navečer, a tresem se od straha kad pomislim što me sve čeka ove godine jer znam da nije ni najmanje dobro. Treba mi odnekud snaga za sve. A ne mogu naći svoj izvor. Vidiš, ne mogu napisati post kojim bi bila zadovoljna, imam previše riječi koje ne znam složiti u rečenice koje bi imale neko značenje. Imam potrebu nestati odavde. Samo nestati. I ne vratiti se više. Kekinov stih "Pokušavam u sebi posložiti stvari, neznam dal im je mjesto u srcu il' glavi" je već na sve moguće načine preisfuran i ofucan, ali meni i dalje pali. Mičem se iz svijeta bloga na neko vrijeme, trebam se smirit. Trebam se pronać. |
Voljela bih da si tu, ove noći tako trebaš mi, kao more mornaru.
- 20:42 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Moram si pod hitno nać neku zanimaciju, ovo više stvarno nema smisla. Doslovno ko da si isisao život iz mene. Zapravo, želju za životom. Nije da mi se nešto posebno događa pa sam opet u komi, jednostavno nemam želje ni za čim. Jedva se na zadnje jade uspijem dić ujutro nekako iz kreveta i složit si kavu. Problem nastane kad kave nestane, šta dalje? Trebala bi Elli bit zahvalna jer me na neku foru nagovorila da se dignem ujutro rano i sljedećih 6 sati provedem po raznim upravama, institucijama i općinama s namjerom da skupimo sve dokumente za vađenje osobne. Naravno da se dogodio neuspjeh, i to već čim sam se probudila. Zakasnim na bus pa me dotična morala u rano jutro čekat s nervozom na trgu (iako moje kašnjenje nije ništa novo, ljudi se već pripreme pa na dogovoreno vrijeme dođu 15 minuta kasnije), onda pola sata lunjamo Ilicom da bi našle broj 55 i igrom slučaja shvatimo (zahvaljujući dobroj gospođi koja je imala živaca uputit nas na pravu adresu) da trebamo broj 25. Nakon šta konačno nađemo ta velika crna vrata, koja prema Tonkinim uputama "nemreš fulat da si ćorav", (iako se ispostavilo da ipak možeš), po neuglednoj zgradetini punoj neljubaznog osoblja nekako nađemo tu prostoriju koju tražimo. Nekoliko dvadesetaka minuta kasnije, izvadimo sve podatke i pritom doživimo neugodne susrete s penzionerima i isfrustrirane prijetnje ljudi koji su čekali a mi se nonšalantno pregurale kad smo se vraćale jer smo zaboravili kupit još neke (ne)potrebne stvarčice nebi li nam gospođa iz ureda zapravo i dala ono šta tražimo, krenule smo u potragu da nađemo foto studio kako bi se moja malenkost slikala. Neću uopće komentirati na šta slike liče, ali ni Amy Winehouse (za vrijeme narko-faze) nije mogla gore ispasti od mene. Sve bi još bilo dobro da nemoram tu istu devijantnu sliku sljedećih 5 godina pokazivati kad god mi se pojavi murjak pred očima. Žalibože. Već smo bile na pola puta pa smo se onako važno odlučile počastiti kavom u dobro nam poznatom Bonnu s dobro nam poznatim (i najdražim) konobarom kojem, istinabog, do dana današnjeg nismo uspjele zapamtiti ime. A kad su nam već i Fornetti bili usput, odlučile smo se i malo zdebljat (koda ovo nije dovoljno jel) Srećom, pa se Ella teška srca oglušila na moj zahtjev da kupimo i jednu veliku čokoladu. Onda opet na posao; put Petrinjske i fino ispunit formulare i predat zahtjev. E pa da je sad to još tako lako kako zvuči. Vrhunac nije bio što se mašina s brojevima za red pokvarila pa smo čekali da se netko udostoji popravit to čudo od tehnologije, nego ono dvosatno čekanje s još stotinjak ništa manje živčanih ljudi od nas. Onaj automat s kolom nas je spasio, a sreća je ovaj put bila šta sam se ja oglušila na Ellin zahtjev da kupimo veliku čokoladu. Dobro, prošlo i to, došla sam na red. Znate ono kad vam neko kaže da ste dobili pozitivno iz završenog iz matematike a na satu se ispostavi da nije baš tako? E, tako sam se ja otprilike osjećala nakon šta mi je žena na šalteru s onim ljigavim umjetnim smješkom priopćila da nemogu predat zahtjev jerbo nisam donjela putovnicu sa sobom. Tog trenutka joj je u mojim mislima pao klavir s desetog kata na glavu, baš ko u filmovima. Šteta šta nije ništa osjetila. U principu, koliko god poludila na tu cjelokupnu situaciju, osjećala sam se jako važno cijelo to vrijeme. Ona bahato mahanje važnim papirima po gradu, potpisivanje formulara, uplaćivanje uplatnica, jutarnja kava uz obavezno pregledavanje fascikla da nisam nešto izgubila, žaljenje na temu "Sad moramo opet do one općine po nešto" i slično, osjećaš se odraslije. A to ti ni jedna osobna u stražnjem džepu nemože dati. Nije da sad ambiciozno želim imat taj prokleti komad plastike s osobnim podacima (i neopisivom lošom slikom), al to mi je još korak naprijed. Onako, šta se života tiče. To je ko ono kad smo u prvom razredu dobili pokaz, pa smo bili face jer sad i mi mali balavci imamo nešto, barem mrvicu slično onome što imaju odrasli. Nema veze što su ga neki izgubili narednog tjedna. Nisam sad htjela imati izljev živčanosti ovdje, ali sam htjela reći da mi se ovakve anegdote ne događaju više svaki dan i da to moram pod hitno promjeniti. Ovo je zapravo jedino šta bih mogla konkretizirati ovdje jer mi se neda pisati jebene monotonske gluposti kroz koje prolazim svaki dan, iznova i iznova. Trebale bi se stvari kakti bitno promjenit na bolje, budući da se svi polako vraćaju s mora pa se kvart opet puni. Iako nemam nekih većih ambicija visit svaku večer na istom mjestu s istim ljudima, kolko god ih voljela. Vidiš, prije mi to nije smetalo, dapače, živjela sam za sve večeri provedene na školskom sa starom ekipom. Možda je razlog šta više nismo isti kao prije. Ili ja nisam ista kao prije. Zapravo, situacija nije ista kao prije. To sve mjenja. Ako ništa drugo, naslagalo mi se par dobrih datuma. Bar nešto čem se radujem. Rokovo je 22. ako se ništa ne promjeni do tad, iako se kod nas uvijek NEŠTO promjeni. 14.9. je Balašević opet u Kerempuhu pa sad radim planove za kampiranje pred ulazom da nabavim karte. 20.9. je Hladno pivo, sviraju stare stvari pa bi trebalo bit zanimljivo. I onda 27.9. je neka feštica u Zadru na koju sam se nabrijala ić s Ellom. Možda i Špancir fest u međuvremenu dođe u obzir budući da nam Dinek svira, al to ćemo još vidjeti. Znam da sam pogrješila, i znam da ti nije svejedno. Rekla bi moja Carrie: “So many roads. So many detours. So many choices. So many mistakes.” |
Tonight, you killed me with your smile, so beautiful and wild.
- 19:26 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Dogodilo se neplanirano, neočekivano, ono nemoguće. Ono u što nisam vjerovala. Ono o čemu nisam ni sanjala. Dogodilo se bez ikakve namjere, dogodilo se onako sponatno. Sad je tu. Mix osjećaja trenutno. Isprepliće se sve. Na tren je mutno, na tren je bistro, najbistrije. Nekako neopisivo. Ovo je onaj pravi primjer pokušaja da kažeš neizrecivo. Primjer onih besmislenih razgovora sa smislenom poantom. Ovdje je sve poanta. Sve je dobilo smisao napokon. Istovremeno je sve kako treba biti a zapravo nije. Nisam svijesna i dalje. Sretna sam. :) *hvala ti. |
To walk these streets without you, I hate being on my own.
- 11:52 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Nisam mislila da ću ikad nakon tebe osjećati išta slično. Vratila se s mora, i dalje bijela ko sir. Meni očito ni prženje od 1 do 3 ne može pomoći da dobim boju ;) Bilo kako bilo, bar sam se nauživala daleko od Zagreba i bilo mi je prekrasno. Naišla na ovo; I've learned that you cannot make someone love you. All you can do is be someone who can be loved. The rest is up to them. I've learned that no matter how much I care, some people just don't care back. I've learned that it takes years to build up trust and only seconds to destroy it. I've learned that it's not what you have in your live, but who you have in your life that counts. I've learned that you can get by on charm for about fifteen minutes, after that, you'd better know something. I've learned that you shouldn't compare yourself to the best others can do, but to the best you can do. I've learned that it's not what happens to people, it's what they do about it. I've learned that no matter how thin you slice it, there are always two sides. I've learned that you should always leave loved ones with loving words. It may be the last time you'll see them. I've learned that you can keep going long after you think you can't. I've learned that heroes are the people who do what has to be done when it needs to be done, regardless of the consequences. I've learned that there are people, who love you dearly, but just don't know how to show it. I've learned that sometimes when I'm angry I have the right to be angry but that doesn't give me the right to be cruel. I've learned that true friendship continues to grow even over the longest distance same goes for true love. I've learned that no matter how good a friend is, they're going to hurt you every once in a while and you must forgive them for that. I've learned that it isn't always enough to be forgive by others, sometimes you have to learn to forgive yourself. I've learned that no matter how bad your heart is broken, the world doesn't stop for your grief. I've learned that just because two people argue, it doesn't mean they don't love each other and just because they don't argue, it doesn't mean they do. I've learned that sometimes you have to put the individual ahead of their actions. I've learned that two people can look at the exact same thing and see something totally different. I've learned that no matter the consequences, those who are honest with themselves get farther in life. I've learned that your life can be changed in a matter of hours when a friend cries out to you, you will find the strength to help. I've learned that writing, as well as talking, can erase emotional pains. I've learned that the people you care most about in life are taken from you too soon. I've learned that it's hard to determine where to draw the line between being nice and not hurting people's feelings and standing up for what you believe. I've learned to love and be loved. I've learned. by Omer Washington Sad mi još samo preostaje to uistinu i naučiti i dokazati sama sebi. Makar veliku većinu jesam i drago mi je zbog toga, ali čeka me još puno, ipak mi je tek 16. Zaključila sam da ću sljedeće godine biti stara. Mislim da je 16 najbolja moguća godina, osim što tako dobro zvuči kad te neko pita koliko godina imaš, a ti mu onako uzvišeno odgovoriš "šesnajst" i trudiš se što duže izgovarati tu jednu riječi nebi li uživao u trenutku, sa 16 te ne svrstavaju ni u djecu ni u odrasle, negdje si između. (izuzev nekih prilika muškog roda koji su do kasnih dvadesetih zaglibili s umnim sposobnostima na razini 10godišnjaka, i to u najboljem slučaju 10godišnjaka). Strašan je taj muški rod a to smo sve krive mi žene. Toleriramo im greške i oglušujemo se na njihove gluposti uvijek pod istim izgovorom "Ma pusti ga, ipak je on muško". Kada je nama itko suprotno rekao? Njima se tolerira nonšalantno ulaženje u boravak baš dok cijela ženska ekipa gleda Kućanice i mjenjanje programa na utakmicu Dinama i Hajduka onako bez pardona, tolerira im se ono prokleto čohanje po cijelom tijelu, glasno nakašljavanje, podrigivanje (i još se natječu ko će glasnije pa se onako iritantno smiju kad ga netko "opali" da ga čuje cijelo područje sjeverno od Dunava), većina sudjeluje u natjecanju ispijanja piva na kauču, koje najčešće traje cijeli život, a pobjednik je onaj koji u penziji ima najveću pivsku trbušinu i uči mlađe naraštaje raznim forama i fazonama. Njima se sve to tolerira, pazite, jer su muški. Najgore od svega je što se čudimo kad vidimo nekog uglađenog, pristojnog i dobro odgojenog muškarca pa onda ne možemo k sebi doći od načuđavanja da još i takvi postoje. K vragu, pa stekle smo naviku da gora ne može biti i to smatramo normalnim. Sad više ne postoji ni jedan koji neće bezobzirno pljuvati po ulici od jeftinih cigareta, vozače auta iz trake pored nazivati nesposobnim majmunima, roktati kroz smjeh kada vidi debelu ženu i neumorno pokazivati prstom u nju nebi li i ostala skupina njegovih "frendova" vidjeli isto pa da se svi zajedno trgaju od smjeha dok hodaju trgom neobrijani i žvaču žvake preotvorenih usta pa da im bez problema možeš i mandule isčupati. Kao da nam ova recesija nije dovoljna :) |
How we used to wanna fight for everything we thought was right, and what we belive.
- 00:30 -
Komentari (5) -
Isprintaj -
#
|
16. Osjećaj je isti. Očekivala sam...? Previše, kao i uvijek. Hvala svima. <3 Sad sam kao velika? :) To walk this streets without you I hate being on my own So many souls around you But it never feels like home Home is where my heart is aching Home Home is where there's no mistaking All this space between us Isn't going anywhere But it's ok to be us Cause your far from being here Here is where the sky gets lonely Here Here I dissappear I'm a million miles from you But if we hold on Gotta hold on I'm a million miles from you But if we stay strong I know we'll make it through All this time is passing But every day's the same So much shadow casting I don't wanna place the blame Cause the blame is just a mixed emotion Blame Blame it on the fear I'm a million miles from you But if we hold on Gotta hold on I'm a million miles from you But if we stay strong I know we'll make it through Now the distance alone can change us I've been lying to myself It's the moments apart that make us See who we both really are When I'm a million miles from you But if we hold on Gotta hold on I'm a million miles from you But if we stay strong I know we'll make it through I know we'll see it through I'm a million miles from you But if we stay strong I know we'll make it through I'm a million miles from you I know we'll make it through Gotta stay strong Gotta be strong You're a million miles away Još 2 godine pa sam legalna. |
There are many things that I would like to say to you but I don't know how.
- 00:38 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Sanader je onako, iz vedra neba dao ostavku. Fantastičan mi je ovaj hrvatski narod. Svi znaju da je pobjegao sad kad je u državi najteže i kad se boji jer ništa korisno ne radi, no ipak si svi postavljaju pitanja i "špekuliraju" po medijima. Da odlazi pa je digao kaos, još bi bilo i podnošljivo, ali ovo s Kosoricom je još bolnije. Gledala sam danas sastanak vrhova HDZ-ovaca i ostalih njihovih pristaša i najiskrenije se preplašila cijele te slike. Šta ćemo tek sad. Opet sam previše razmišljala. Ne volim to, onda si otvorim petsto mogućnosti i sedamsto različitih verzija neke priče. Da ne spominjem da sve događaje preanaliziram, neznam kolko puta, i uvijek nađem neki novi detalj kojim se bavim. Al ishod se ne mjenja. Bar se nije do sad. I onda iznova prolazim kroz sve to. Iva je na moru. Neka. I treba nam malo pauze, nije više fora kad se viđaš s nekim svaki dan. Iako, imamo puno za nadoknadit zbog škole i to. Sad skačem s teme na temu jer se ne želim primat neke ozbiljne teme i pisat o njoj mega post, da bi na kraju izvela nikakav zaključak. Kave; grad; dugo spavanje; one; on; prošlost; ljeto; odmor?; internet; razgovori; razmišljanja; ...;..;. tražim nešto pa onda dobijem nešto slično pa sam opet zbunjena. i previše me neke stvari bune. dobijem ih, pa ih ne dobijem. pa samu sebe ubijem u pojam. pa se prevarim. pa jebote. |
And after all, you're my wonderwall.
- 01:59 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Neke stvari jednostavno ne shvaćamo. I nikad ih nećemo shvatiti ma koliko truda uložili u pokušavanje da pronađemo smisao, poantu...nešto. Pitanje je zašto, ako znamo da je sve uzalud, i dalje pokušavamo. I tražimo način. I mučimo se, sve bespotrebno, iako znamo stanje situacije. Gdje je čas kada se počnemo držati one surove istine i pokvarene realnosti, iako smo je pokušavali zatajkivati svo vrijeme, ona je ipak nekako došla na vidjelo svima osim nama samima, žrtvama tog kolapsa. Mi ne vidimo. Mi ne želimo vidjeti, gledamo i shvaćamo stvari onako kako bismo ih željeli vidjeti i shvaćati, svjesno znajući da to nije tako. Vjerujemo u činjenice bez temelja, bez osnove, ne obaziremo se na to da život nije fantazija, sanjarenje, kakogod, nego realnost. Odbijamo biti sudionici te realnosti. A znamo. Znamo točno sve što trebamo znati, pa i više. A i dalje živimo u nekom devetom svijetu, nekom nadnaravnom, gdje je sve podmireno onako kako mi gledamo na svijet. Ono što ne shvaćam je upravo to. A događa nam se iz dana u dan. Ta prokleta nada koju si konstantno ulijevamo. Bez obzira na sve. I svakog. Ona je tu. Prisutna. Koliko god može biti. Prati nas kao sjena, htjeli mi to ili ne. Čak i kad je sve uzalud i kad je sve gotova stvar, nada je najjača. Gura nas dalje. Nečem višem, boljem, jačem. Gura nas da još postoji nešto što nam je promaklo. Što igrom slučaja nismo vidli. Uzdiže nas u nebesa da ne vidimo više ono što bismo trebali. Postaje nam neprijatelj jer nas koči da gledamo stvari onako kakve doista jesu. Tada si sami stvaramo neprijatelja, psihičkog neprijatelja, kojeg nemožemo pobijediti jer je on uvijek tu. Samo je pitanje vremena kada će se i u kolikoj jačini pokazati i djelovati. Postoje situacije u kojima nada spašava. Tada si umišljamo problem i uzdižemo nadu misleći da će nam pomoći, a zapravo nam i nema šta, jer što je sigurno - sigurno je. Išli mi krivudavim ili ravnim putem, doći ćemo do istog cilja. Samo je pitanje koliko ćemo muke u to uložiti. Vidiš, ja i dalje vjerujem u ona vremena koja su bila. Ne žalim se sad, naprotiv, odlično mi je. Ali osjećam određenu prazninu koja je prije bila ispunjena svim i svačim, a onda je naglo sve isparilo. Osjećaš posljedice, naravno. I živiš u toj istoj nadi da će se praznina popuniti, da će u njoj izrasti ono što je prije cvalo. A znaš da neće. A opet se nadaš. A znaš da neće. Ali nadaš se. To je jednostavno prirodni poredak. Teško je ići u inat životu, gotovo nemoguće. Ne volim mudre izreke. Sažmu životne situacije u par riječi, i učine ga jednostavnim. Nije jednostavan. Prevare te. Sadržavaju u sebi određenu dozu istine, ali kao da je photoshopirana. Uljepšana. A život je sve samo ne takav. Najčešće je onakav kakvim ga ti urediš (ili unerediš u većini slučajeva) svojim postupcima i, još više, načinom razmišljanja. Nitko nije savršen, i nemože živjeti život s lakoćom, bar tu i tamo napravi koju pogrešku. S vremenom veću, pa još veću. Pa preokreneš sve naopačke. I tražiš se, ali se ne pronalaziš. Tražiš što si imao. Ali ne nalaziš načina da to natrag dobiješ. Ili nalaziš, pa opet nemaš petlje izazivati sudbinu da napravi nešto od onog što ti nije namijenila. Odjednom se nađeš u određenoj situaciji u kojoj nemaš izlaza. Imaš, ali je potrebna snaga koju ćeš uložiti u to. A nemaš uvijek za sve snage, zar ne? Život je kao mozaik. Jedan dio slagalice fali i ništa više ne štima. Ili neki dio nije na svom mjestu, ili je oštećen, ili ne pripada svem tom. Svi imamo svoje životne slagalice koje slažemo i rušimo cijelog života, samo je pitanje koliko ćemo puta fulati pri slaganju. Izgubiti neki djelić. Trajno ga oštetiti. Odbaciti jer nam nije dovoljno dobar. Koliko će nas puta neki djelić nasamariti. Prevariti. Za koliko djelića ćemo žaliti. Hoćemo li ih ikad preboljeti. Dali ćemo ih znati pravedno tretirati. Nemogu, a i neću tražiti zaključak sveg ovog, dosad nitko nije našao poantu života pa neću ni ja. Iznijela sam činjenice na jedan način, blizak meni. Koji će rijetko tko shvatiti. Ako će itko. Znaš ono kad stalno tražiš nešto. Treba ti nešto da bi ti život bio potpun. Barem misliš da će ti s tim bit potpun. A kad to dobiješ, onako iznenada, razočaran si jer i dalje nešto fali. Kako se to zove? Jel te život to prevari? Nikad nismo zadovoljni. Baš nikad. Neznam jel to u psihi ili nešto drugo. Mora da je u onom kako si postavimo stvari. Najčešće ih postavimo krivo, a to ni ne vidimo. Pašu nam onakve kakve jesu, ali nas čine nesretnima, pa opet sami sebi nanosimo bol. Kako da se suočimo s istinom. Zvuči lako. A svi znamo da nije. Kako zapravo prepoznati istinu? Od toliko stvari, treba je prvo pronaći, a onda se suočavati s njom. Sad, koliko to uspješno ili neuspješno prošlo. I must forgive you, You must forgive me too. If we wanna try to put things back, The way they used to be. 'Cause there's no sense in going over and over The same things as before, So let's not bring the past up anymore. Koje si sad pitanje trebam postaviti?  |
Sigurna u to da te volim, sigurna u to da si stvoren za mene, sigurna u to da smo jedno i da sve je drugo manje vrijedno.
- 16:24 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
U globalu? Relativno podnošljivo. Već su svi u razredu lagano pukli. Pogotovo kad nas ostave još i 8. sat da sjedimo na kemiji, pa onda pola razreda pjeva. Ja buljim u novoobojani zid, koji je usput žut, a fenomeni poput Elle vide crne točkice, što je definitivno zabrinjavajuća činjenica. David je opravdao svoju kolegijalnost, pa se sada prefiks "ne" više ne nalazi ispred "kolegijalan". Ono najvažnije, zapravo, ono jedino važno što mi se od posljednjeg posta dogodilo, je koncert od Balaševića na kojem sam bila. Nemogu to opisati nikakvom metaforom, usporedbom, ničime. Đorđe Balašević je unikat; jedinstven među svima ostalima; pravi umjetnik; ona granica zbilje i mašte. Njegovi tekstovi, način izražavanja, sama pojava i način kojem pristupa životu. Najbolje uložena 4 sata u životu ikad. Neznam kako bi vam drugačija dočarala to iskustvo. Jedino što znam je da idem i na sljedeći koncert jer se najavio da dolazi i u 9. mjesecu pa ću, ako je potrebno, kampirat ispred Kerempuha (koji je nakon Kerumove pobjede na izborima prekršten u Kerumpuh). Ono što najviše volim kod Đorđeta je što mi mjenja poglede na život. Imam neke čvrste, ali krive stavove o ljubavi, nadi ili moralu, a jedino je on svojim stvaranjem uspio narušiti taj moj sklad koji sam gradila dugo vremena. A znaš kako sam tvrdoglava inače :) Ako postoji savršenstvo, Balašević je dio njega. Inače, Bandić je i dalje gradonačelnik. Al ne petljam se više u politiku. Osim kad se Sanader meni petlja u školstvo. A također znaš da nikome ne ostajem dužna. I ne sviđa mi se činjenica što ga profesionalci smatraju vrsnim govornikom. Kad čitaš između redaka, ubiti isčitaš kako su nam ti dotični iz komisije poručili da Sanader zna vrhunski preokrenut stvari kada je u pitanju konferencija za novinare ili nešto tipa toga. Još nijednom nisam čula da je izgovorio "recesija" i "Hrvatska" u jednoj rečenici a da pritom to nije opovrgavao. (a dobro svi znamo stanje Hrvatske) Al ostavljam se sad politike jer sam više šokirana ovim novim zakonima šta su nedavno stupili na snagu. Hrvatska je u recesiji, a turizam je grana od koje garantiratno svake godine dobar dio stanovništva prehranjuje i primarno zanimanje u koje se ulaže. I tako fino, tik prije sezone, eto tebi zakona o neradu trgovina nedeljom i zabrani pušenja u kafićima. Još samo fali da i turizam propadne pa će tako sve otić u Honduras, ako već i nije. Umjesto da sad njegujemo i pazimo ono šta imamo, mudre glave na vlasti su opet nametnule nedugoročna rješenja. Da, drago mi je zbog onih 0,14 % ljudi koji su zbog tih zakona prestali pušit, i još mi je više drago zbog žena koje sada više ne rade nedeljom pa imaju više vremena psihički se uništavat svađajući se s muževima, ali mi je isto tako na pameti onih 80 % u primorskom djelu koji mogu sad lagano počet strepit zbog sveg ovog. Da ne spominjem da će i cijela državna blagajna bit podosta oštećena. Bandiću, radi reforme. Jebeš sad gradnju mostova da se spoje otoci s kopnom, još malo pa nam neće ko imat dolazit na otoke. I dalje se borim da prođem s 5, i dalje imam iste primjedbe na iste profesore, i dalje spavam premalo, i dalje se natačem kavama i Red Bullovim, i dalje mi tupe da moram na prokletu operaciju, i dalje se nisam s Marinom dogovorila za London, i dalje isti ljudi rade iste tipične greške i pritom i dalje ne shvaćaju poantu, i dalje se Iva muči s jedinicama, i dalje. Di završava sve to? Znaš koji je sad mjesec? Da, šesti. A sjećaš se mene proše godine u ovo doba? Prevrti malo postove i podsjeti se svega. Ne prepoznajem se tada. A ni one ljude iz tih postova. Iako dobro znam kolko se sve promijenilo, i dalje me sve to šokira. Zapravo me ne šokira više, sad me samo rastužuje. Neke činjenice i dalje bole, a i bolit će još neko vrijeme očigledno. Previše uspomena je ostalo. I previše nezavršenih prijateljstava. Previše pravila koje nismo prekršili. Previše gluposti koje nismo provalili. Previše dana koje nisam provela s njima. Ljudi iz prošlosti. Bezveze. Baš bezveze. Ne žalim se, nek ti to bude jasno. Sa srednjom za mene nije započeo novi život, samo sam postala drugi čovjek. Nije mi u planu bilo zaboravit sve što se izdogađalo u osmo razredu. I one koji su se izdogađali. Jesam zaboravila? Obožavam srednju i sve što ona nosi sa sobom. I obožavam ove nove zgoditke koje sam našla i bez kojih bi sve bilo nikakvo. Al to ti je ko ono; izgubiš neku sentimentalnu gumicu koju imaš cijele godine i kupiš novu. I nova ti je još bolja, al ipak te nešto veže za tu staru. Tako mene NEŠTO veže za vas stare. A izgubljeni se. A izgubljeno se ne pronalazi više. A veže me nešto. Nešto. Tebi sam pisala pjesme, plakala po prvi put, i zato nikada ne, ne reci da je sve sve bilo uzalud. |
These empty feeling question me, of who I think I've become, mind is ticking life away, asking if you are the one.
- 16:41 -
Komentari (6) -
Isprintaj -
#
|
Stvarno ne volim bit bolesna. Sav taj kašalj, gutanje mega velikih tableta nimalo privlačnog okusa i litre i LITRE čaja. Plus izostajanje iz škole. Definitivno nisam tip koji neće ić u školu jer mu se, pazite "neda". Ili onak baš tog trena "nije raspoloženja za matematiku". Zajebi ti to. Onda se kasnije taj isti tip žali kako ništa ne kuži ili ga profesor ne volim kad kontinuirano izostaje prvi sat svakog drugog četvrtka. (znam da se mnogi pronalazite u tome :P ) Uz sve to, nije da imaš doma bogznakaj radit. Sigurno ne ništa konstruktivno. (Marine, asocijacija) Nisam u stanju izdržat 5 minuta da si ne iskašljem dušu i srce, a glava me sama po sebi od jutra boli, di ću još TV gledat. Ovo malo interneta još i prođe. Nekako. Ma pogano je sve to. Ubio me latinski jučer u pojam. Nije da stvaram dramu ak ne dobijem 5, al nakon tjedan dana štrebanja riječi i stvarno zavidnog znanja da se Sanja čak lupala po glavi kako sam nabubetala rodove i nastavke, dobiješ 4, onda ti nije svejedno. Tim više ako ti je to ključna ocijena, jer još pišemo zadaćnicu, za koju pouzdano znam da nemam šanse dobit 5, sudeći po njenim testovima bit će dobro ak će i 4 bit. Majka kaže da se previše zamaram prosjescima. Ima nešto u tome. Sve korice od bilježnica su mi išarane s brojevima jer Sanja i ja pod njemačkim imamo napadaje računat sve to. Pa tako imamo stupac najgore solucije, najbolje solucije i onog što očekujemo. Najjače je kad meni ono što očekujem ispadne veći prosjek od najbolje solucije. To ti valjda sve govori. :) Opet se moram sjetit da mama kaže da se previše silim. Razmišljam o fakultetima dosta intezivno u zadnje vrijeme. Pokopala me činjenica da za prijemni na medicini moram uzet fiziku i kemiju. Biologiju još i progutam, zanimljivo mi je o DNK učit i sve to. Al kemija i fizika? Ne nalazim sad poante kako će akceleracija ili energija imat veze s anatomijom ili nešto slično. Kemiju ne mogu ni komentirati. To je predmet koji mi od prvog dana nije krenuo. Nisam očito neki prirodnjak. Onda mi instruktor iz fizike, nakon što sam mu pomno objasnila kako mi je Mirjana Krizmanić uzor i kako želim upisati, između ostalog, i psihologiju, onako cinično rekao da u psihologiji nema kruha, te kako on to najbolje zna jer je završio PMF a radi u nekoj posve desetoj struci jer odjednom ni u fizici nema kruha. Makar sam oduvijek znala da psiholozi i nisu nešto proslavljeni u Hrvatskoj (iako bi se našlo takvih koji bi pod hitno trebali naći jednog), zanima me ljudski um, shvaćanja i način razmišljanja. To ti je ono, nemožeš i ovce i novce. Neki dan sam, pak, pričala s mamom o Kanadi pa smo na neku desetu foru dospjele na temu rođakinje koja je završila elektrotehniku i sad radi u Sonny Ericcsonu. Prvo što mi je palo na pamet, kako je moguće da imamo u familiji nekog talentiranog za brojeve a ja muku mučim cijele godine, no to je sad nebitno. Dakle, na trećoj godini faxa počnu vrebovati te super nadarane studente i nude im besplatnu stipendiju u zamjenu da nakon šta diplomiraju dođu raditi kod njih. To je i Sony Erisccon napravio s Viki. (recimo da se ta rođakinja tako zove, iako se u biti ne zove). Sad Viki ima siguran poso, jebozovnu plaću, putuje svako malo, ponos je i dika svojim roditeljima, plus šta vjerojatno svako malo ima novi mobitel, što i nije od neke velike životne važnosti, al opet pridonosi nečemu. I odmah se meni svidio taj cijeli sistem vrebovanja pa sam se odmah zainteresirala za elektrotehniku. SREĆOM, majka me odmah spustila na zemlju, spomenuvši mi moj "talent" za računanje, pa eto sad elektrotehnika nije u prvom planu. Ma dašta, nije uopće u planu. Onda sam se prihvatila razmišljanja da upišem novinarstvo. Pa si mislim i pokušavam si utuvit u glavu da neću bit nova Carrie Bradshaw. Nisam ni do koljena njenom talentu, a usto, ona je izmišljena osoba nekih američkih redatelja. Ono osnovno i ključno ako želiš biti dobar novinar je očito inspiracija. I toga treba biti. Slušaj to, TREBA biti. Gorana Milića sigurno ne pitaju nedeljom ujutro jel ima šanse da im složi dnevnik za navečer. A džabe tebi onda znanja francuskog, ruskog, engleskog i španjolskog ako nisi u stanju složit emisiju od 30 minuta. A nemojte misliti da je to lako, jer nije. Pisala sam za školske novine 2 godine, a ni to nije bilo lako. Smisli dovoljno kreativna pitanja, ne ponavljaj iste fraze, nemoj nikako pretjerivati ni u čemu jer moraš biti objektivan, nemoj biti konzervativan, imaj dobar stil. Ma da znaš cijelu Klaićevu gramatiku napamet, opet ti to ništa ne znači ako nemaš inspiracije i načina na koji ćeš se izraziti. Znaš ti koliko puta ja pokušam napisati post, pa nikada ne uspijem. Trenutno ih imam 7 nedovršenih u skicama, a brišem ih svako malo. Nije da nemam što za reći, naprotiv, prštim od svega što želim reći. Uvijek imam potrebu sarkastično prokomentirati neki događaj, sa skeptikom analizirati nečije postupke, podrugivati se sistemu i admnistraciji školovanja. Pa opet ništa. U principu, pisanje je moja velika strast. Al upisati novinarstvo nešto je sasvim drugo. Onda taj užitak i neograničenje u pisanju postaje obaveza. I toga se zapravo bojim. Još jedna obaveza koja je do nedugo bila dio mog intimnog hedonizma. "Propio se, nije prošlo mnogo, dušu svoju đavolu je prod'o. Znali su ga svi birtaši, tražio je spas u čaši, ali nije mogo da ga nađe. Mlad je kažu bio, i kad je umro. Sred birtije, od srčane kapi. Klonula mu samo glava, k'o da drema, k'o da spava, i još pamte, šta je zadnje rek'o: Džaba bilo konja vranih, po livadi razigranih, džaba bilo sata i salaša. Džaba bilo njiva plodnih, vinograda blagorodnih, džaba bilo karuca čilaša; Kad ja nisam s onom koju volem..." |