| < | ožujak, 2023 | |||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | 3 | 4 | 5 | ||
| 6 | 7 | 8 | 9 | 10 | 11 | 12 |
| 13 | 14 | 15 | 16 | 17 | 18 | 19 |
| 20 | 21 | 22 | 23 | 24 | 25 | 26 |
| 27 | 28 | 29 | 30 | 31 | ||
Ožujak 2023 (1)
Studeni 2022 (1)
Listopad 2022 (1)
Travanj 2021 (1)
Travanj 2019 (1)
Prosinac 2016 (3)
Listopad 2016 (2)
Lipanj 2016 (3)
Svibanj 2016 (1)
Travanj 2016 (1)
Prosinac 2014 (1)
Lipanj 2014 (1)
Rujan 2013 (1)
Svibanj 2013 (1)
Studeni 2012 (1)
Kolovoz 2012 (1)
Lipanj 2012 (1)
Prosinac 2011 (2)
Studeni 2011 (1)
Kolovoz 2011 (1)
Svibanj 2011 (1)
Studeni 2010 (3)
Svibanj 2010 (1)
Travanj 2010 (1)
Veljača 2010 (1)
Siječanj 2010 (3)
Studeni 2009 (5)
Listopad 2009 (1)
Rujan 2009 (2)
Kolovoz 2009 (2)
Srpanj 2009 (3)
Lipanj 2009 (2)
Svibanj 2009 (1)
Travanj 2009 (2)
Ožujak 2009 (2)
Veljača 2009 (5)
Siječanj 2009 (2)
Prosinac 2008 (3)
Studeni 2008 (3)
Listopad 2008 (1)
Rujan 2008 (4)
Kolovoz 2008 (3)
Srpanj 2008 (2)
Lipanj 2008 (4)
Svibanj 2008 (7)
Travanj 2008 (4)
Ožujak 2008 (3)
Veljača 2008 (3)
<$Bannerr$>
Ništa nije sveto, sve je bruto i neto, sve je zabava.
I uvijek svečano obećam, a znam da lažem u sebi
- 10:48 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Izazivaš mi bol u trbuhu. Povraćanje. Bole me duša i srce i tijelo. Boli me svaka pomisao na to koliko se igraš sa mnom. Boli me svaka pomisao na to koliko ti je svejedno. Koliko si ravnodušan. Koliko ti je ovo sve "lako ćemo". Živciram se. Ljutim se. Bijesna sam. Ljuta sam. Fališ mi. Razmišljam o tebi. Borim se između NEDOSTAJEŠ MI i između PROKLET BIO. Ali najviše, najviše od svega te ne razumijem. Ne razumijem te tvoje igre. Želim da ovo sve završi, a samo dobiva nove epiloge kad god mi bude bolje. Ne mogu te izbaciti iz glave. Ne mogu te izbaciit, očigledno, na svoju veliku žalost, iz srca. A imaš neku novu. Sigurna sam. Znam. Poznam te. I sada njoj govoriš sve ono što si meni govorio. Njoj zaželiš dobro jutro. Njoj zaželiš lijepi dan. Nju ispituješ što je jela. Ono najbolnije, nju pitaš o čem je razmišljala i što joj je bilo u glavi danas. Njoj se raduješ. S njom se ljubiš. O njoj razmišljaš. S njom imaš planove. I jebe ti se. Jebe ti se za mene. Ne postojim u tvojim mislima, tvojim primislima, niti u tvojim sjećanjima. Ja sam jedna gorka uspomena koja te podsjeća na loše. Na greške. Na probleme. Jedino za tako nešto mogu biti asocijacija. Sve ono lijepo što nam se dogodilo SE TEBI UOPĆE NIJE DOGODILO. A u meni i dalje živi. Življe je nego prije. Kao vatra. A kod tebe nema ni pepela. A zašto? Što sam ti napravila? Nisam li bila dovoljno uz tebe? Nisam li te dovoljno podržavala? Nisam li ti govorila najljepše stvari i nisam li još ljepše i radila? Bez pitanja, bez sumnje. Uz potpuno povjerenje. Potpuno. S nadom da ćeš uspjeti. Toliko sam vjerovala tebi, toliko sam vjerovala u tebe. I što si napravio s tim? Što? Odbacio si sve. Zaboravio. Obrisao. Blokirao. Nestao. Pobjegao. A ja? Što da ja sad radim sa svim tim uspomenama? Što da radim sa svom tom količinom nepravde? Sa svom tom jebenom prtljagom od koje si se ti maknuo? Zar ne možemo niti podijeliti tu jebenu prtljagu? Zar niti tu nema dogovora? Naravno da nema. Nema niti odgovora, niti dogovora. I briga, ajme koliko te briga. Koliko te ništa od ovog ne zanima. Koliko to debelu kožu moraš imati? Koju baš ništa ne može probiti? Niti jedna naša uspomena, trenutak, lijepa riječ, pogled u budućnost? Niti jedno moje pitanje, niti jedan moj pokušaj? Niti jedna situacija u kojoj sam gubila zadnji dio dostojanstva pokušavajući doći do tebe, do bilokakvog tvog odgovora, biločega? Zar ti baš ni do čega od toga nije stalo? Zar te baš toliko jebeno briga za sve? Kakav si ti to čovjek? Kakva si ti to osoba? Tko to radi? Tko ostavi nekoga bez teksta, tko niti ne pita za nekoga kome je toliku nepravdu nanio? I onda se još javiš, ni iz čega. Opet s nekim poluobećanjem. I niti to jedno, jedino bijedno obećanje nisi u stanju izvršiti. Igraš se sa mnom. S mojim osjećajima. Zajebavaš me, doista me zajebavaš. Kako možeš! Kako, KAKO! Zašto? Koji gušt dobivaš u tome? Pa da si planirao, da si ovo htio namjerno, ne bi to izveo tako dobro. Znaš, najtužnije, najgore po mene, ono čega se najviše sramim, ono što niti ne znam kako ću se nositi s tim, ono što mi je najveća bol i preko čega samoj sebi ne mogu prijeći...je to što si postavio standard. I što da sada radim? Kako da si pomognem? Žao mi je što nisam kao ti; što ne mogu samo sve gumicom obrisati. Svaka ti čast. Pobjedio si me, u svakom slučaju, na sve načine. Pobjedio si me. |
I miss you - Blink 182
- 14:35 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Još do sada nisam upoznala nekoga, ali ozbiljno, ovog puta ozbiljno, najozbiljnije, ovog puta ne pretjerujem, dakle još nisam upoznala nekoga koga do te razine može biti briga. Uvijek sam mislila da svakog mog bivšeg dečka baš boli tuki, onda bih uvidjela to baš i nije skroz tako (jest djelomično, ali ne do mjere do koje sam mislila), ali razina koju ovaj pokazuje je apsolutno nenadjebiva. Da je takav karakter u drugima stvarima bio, kakav je sada kada je u pitanju ganjanje ravnodušnosti prema meni, gdje bi mu bio kraj? Gdje bi mu bio kraj na cijelu hrpu tih dobrih osobina koje ima? Kako napraviš takav switch u glavi da samo preokreneš priču? Da zaboraviš preko noći? Da ti prestane biti bitno? Da ti ne nedostaje(m)? Gdje se točno uči taj talent? Možda sam zbilja ljubomorna, jer i ja bih voljela da to mogu. Da mogu ostati potpuno imuna na svaki poziv, poruku, uvredu, pokušaj razgovora, pokušaj racionalizacije, čak i neke pravne mjere, ali i na uspomene, na sjećanja, na nostalgiju. Zar si, dovraga, zbilja sve to uspio odglumiti? Nema drugog objašnjenja. Zbilja nema. Čitavo vrijeme odbijam vjerovati u to. Čitavo si vrijeme govorim da nije moguće da je netko toliko muljao, lagao, zavarao me, da netko može odglumiti osjećaje, ponašanja, riječi. Ali svakom danom gubim svaku nadu da si ikada išta osjećao prema meni. Gubi se svaki dokaz kao što se tebi gubi svaki trag. Nećemo raditi ljubavnu priču tamo gdje je nema, sigurno, niti ćemo romantizirati ovu situaciju. Bez brige, nisam bedasta tinejdžerica. Ali s moje je strane stvarno nešto postojalo. Stvarno sam u tebi vidjela...puno toga. Stvarno sam krenula očekivati od tebe. Stvarno mi je s tobom bilo dobro. Stvarno sam htjela da mi nastavi biti. Uživala sam osjećajući kako naš odnos raste. Kako se ti opuštaš, kako se ja opuštam. Kako postaje intezivno, kvalitetno, pravo. Kako smo mi sve više postajali mi. I što je najgore, nakon svih ovih saznanja koje imam, nakon svih sranja koja si mi priuštio - ne bole me više ta sranja, nadrasla sam to. Zaboravila. Možda sam čak već i oprostila. Najgore je to što mi nedostaješ. Nedostaje mi da ti prepričam situacije, nedostaju mi tvoji komentari, nedostaje mi tvoje razmišljanje. Čak ne fizika. Nedostaje mi naša kemija. Naše razumijevanje. To što smo se kužili. A ti si to odbacio. Preko noći, bez riječi, bez objašnjenja. Jebi se. Jebi se zato što mi fališ. Jebi se zato što i dalje razmišljam o tebi i zato što te ipak želim natrag. JEBI SE Ali znaš što? Znaš od kada čekam? Predugo. Predugo čekam, previše prilika dajem. Od danas smo gotovi. Od danas te više neću tražiti, neću se raspitivati. I znam da mogu. Mogu ja puno. To si mi i sam govorio. Znaj da smo sa 28.11., od upravo ovog trenutka, zbilja završili. Više te neću tražiti. |
I don't wanna talk about it, how you broke my heart
- 15:47 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Zamisli. Upoznala sam čovjeka za kojeg nisam mogla vjerovati da me razumije toliko koliko me razumije. Upoznala sam nekoga s kim sam mogla pričati o svemu. Tko je sa mnom mogao pričati o svemu. Upoznala sam nekoga kome sam mogla slati pjesme i tko je meni slao pjesme. I bile su nam super. I skupa smo slušali pjesme. Upoznala sam nekog tko me nasmijavao. I koga sam ja nasmijavala. I smijali smo se jedan drugome i drugima skupa. Nisam mislila da je moguće toliko se razumijeti s nekim. Svaka tvoja poruka. Svaka tvoja lijepa riječ. Svaka tvoja gesta. Svaki tvoj plan kojeg sam ja bila dio. Svako tvoje "Hvala što postojiš". Svako tvoje "Fališ mi". Svako tvoje "Veselim ti se". I hrpa mog povjerenja u to sve. A zapravo je sve bila jedna velika laž. Sve je bilo lažno. Sve je bilo dio igre. A bila je bajka. Nisam vjerovala da se događa. I toliko sam se dugo opirala. Misleći da će proći, da se neću vezati. Ali na kraju sam ti se potpuno prepustila. Zaljubila sam se u tebe. Vidjela sam s tobom budućnost. Toliko sam vjerovala u tebe. Toliko sam vjerovala tebi. Da nisam htjela vjerovati sebi. Toliko. A što si ti napravio? Ti si nestao. Ti si nestao kao da nikada ništa među nama nije dogodilo. Ti si zaboravio da ja postojim. Prešao si preko svega. Ravno ti je. Ravnodušan si. I sad živiš najnormalnije, bez da se sjetiš mene. Bez da se sjetiš kakav si bio. Kakav si ispao. Tebi je danas jedan sasvim običan petak, završavaš s poslom, dogovaraš što ćeš navečer. Nisam ti u mislima. A ti si meni stalno. I još se uvijek pitam što se dogodilo. Što je pošlo po zlu. Gdje sam pogriješila. Gdje sam pogriješila da si bio takav. A nisam zaslužila da nestaneš bez riječi. Zbilja nisam. Zašto? Zašto si to napravio? Zašto si bio takav? I nema se što objašnjavati tebi. Svega si svjestan. Sve znaš. Samo nisi baš ništa napravio da bar malo ispraviš stvari. Gade jedan. Mrzim te. MRZIM TE |
Kad se sunce ne vidi.
- 20:47 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Djevojčice, gdje si nestala? Gdje ti je nestala tvoja vesela energija? Tvoja volja za životom? Tvoje uživanje u životu? Djevojčice, gdje je nestalo tvoje pjevanje u autu? Gdje je nestala tvoja želja za ljuljanjem? Zašto više ne voliš svoj posao kao prije? Zašto više nemaš empatije kao prije? Djevojčice, je li moguće da ti više nisi ona ista djevojčica puna elana i života? Gdje si nestala, djevojčice? Tko ti je dao da budeš tmurna, da se osjećaš ovako beznadno? Tko ti je ukrao tvoju ljubav prema življenju? Prema prvoj jutarnjoj kavi, prema smijehu s roditeljima, prema vrckavim dosjetkama? Prema shoppingu? Dugom spavanju? Kasnom lijeganju uz TV? Pa djevojčice, tebe više nema? Pojele su te mamine i tatine bolesti, pojela te neizvjenost, strah. Pojeli su sve to u tebi. I ne žele ti vratiti. Kažu da će biti još samo gore. Kažu da će boliti, da će biti neizvjesno, da ćeš plakati, da će oko tebe plakati. Da neće biti lako. Da nećeš znati kako dalje. Da ćeš se morati boriti, ali nećeš znati zašto. Kažu da će biti jako ružno, djevojčice. Kažu da ćeš morati proći stvari koje još nisi prošla. Ružne stvari koje još nisi prošla. Kažu da ćeš osjećati potpuno nove, mračne, teške i mučne osjećaje. Da ćeš raditi stvari za koje uopće ne znaš radiš li ih dobro. Kažu da neće biti dobro, djevojčice. I još ćeš dublje zakopati onu djevojčicu iz sebe... * * * Hoću li se ikada više smijati? Hoću li ikada više biti mirna? Hoću li ikada više pjevati u autu, uživati u kavi, spavati bez da gledam mobitel stalno? Hoću li ikada prestati živjeti u neizvjesnosti? Hoću li, ma hoću li više ikada, ali ikada biti mirna? Hoću li se ikada više veseliti proljeću i suncu? Što je veselje uopće? Zašto se sve to dešava? Pomogni mi, Bože dragi. Pomogni nama. Budi uz nas. Olakšaj nam. Molim te. Preklinjem te. Ne moraš vratiti onu djevojčicu u meni. Daj nam zdravlje, mir i ljubav. Zaboravit ću djevojčicu. Naći ću nove snage, nove ljubavi. Budi uz nas. Molim te, dragi Bože. Želim osjetiti tvoju snagu, tvoju prisutnost, tvoju milost. Želim da je prije mene osjete moji roditelji. Podari nam svoj blagoslov, Bože, potrebniji nam je sada no ikad do sada. |
You're headed for disaster 'cause you never read the signs - too much love will kill you - every time
- 21:14 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Koliko je čudno što opet nešto pišem nakon svih ovih silnih godina? Nisam točno sigurna kako sam se uspjela zaljubiti u tebe. Kad gledam unazad, rekla bih da je zaljubljivanje u sve moje dečke do sad bilo uistinu neplanirano i neočekivano, ali ovo s tobom je uistinu neplanirano i neočekivano. Sjećam se kad sam te tek počela gledati. Zapravo, sjećam se kad sam te tek otkrila. I sjećam se tvoje topline odmah na početku. Bio si drugačiji od ostalih. Topliji, obzirniji, dragiji. Bio si strog i bio predan poslu, ali imao si jednu neodoljivu toplinu u sebi. I još je imaš. Upravo me to i dobilo. Upravo sam se na to zaljepila (i još se nisam uspjela odljepiti s toga). Ne mogu vjerovati da te moje emocije traju već skoro dvije godine. Ne mogu vjerovati da one cijelo ovo vrijeme rastu. Što sam te više upoznavala, što sam se više trudila, što sam više tražila načina da te upoznam, sve si mi se više sviđao. Ne znam u kojem trenu se dogodilo da sam se zaljubila. Osvrnula sam se iza sebe i shvatila da je to moje sviđanje sad već toliko jako da sam prešla u jednu totalno novu razinu - zaljubljenost. Koliko se često u životu dogodi da ti se osoba vremenom sve više sviđa? Da netko pročita samo ovaj prvi dio teksta, vjerojatno bi pomislio da je ovo početak neke prekrasne ljubavne priče. Sad bi, sukladno tome, vjerojatno trebao buslijediti dio u kojem prepričavam kako si me prvi put zvao na kavu, gdje smo prvih par puta izašli, kada si mi rekao da me voliš i da smo još uvijek neopisivo sretni skupa. Ali to nije ova priča. Ovu sam priču počela pisati baš zato jer sam samu sebe iznenadila kako se neplanski, uporno i uporno, uuuuporno i uuuuporno, već dvije godine zaljubljujem u osobu koja mene apsolutno ne vidi. Kako je moj dan ispunjen tek u trenu kada te vidim, iako ja tebi ništa ne značim. Kako padam u trans kad čujem tvoj glas ili osjetim tvoj miris, iako ja tebi ništa ne značim. Kako ne mogu prestati gledati u tvoje oči, u tvoja usta, tvoj osmijeh, tvoj pogled, tvoje ruke, tvoj hod, tvoju pojavu - iako ja tebi ne značim ništa. To nije ono klasično "ne značim mu ništa" izrečeno u ljutnji; doista; ti u meni ne vidiš ništa više od kolegice. Znam napamet tvoje kretanje, i da mi je dioptrija -20, prepoznala bih te po načinu na koji se krećeš. Obožavam tvoj smisao za humor. Obožavam tvoje fore. Mislim da si urnebesan. Mislim da si neopisivo duhovit. Tvoje oči. Tvoj pogled. Tvoja usta. Oh, ta tvoja usta koja razvučeš u najtopliji osmijeh na svijetu. Tvoj osmijeh. Iskren. Toliko blag, iskren i topao. Nisam nikada vidjela takav osmijeh. Prođe kroz cijelu mene kada mi ga pokloniš. Ti si upravo ono što ja želim, što hoću, što mi treba, u čemu uživam. Ti ne posjeduješ toliko stvari koje ti upravo ja mogu dati. Toliko bih ti toga mogla dati. Iz toliko ničega bih mogla stvoriti nešto. A ti mene ne vidiš. Nikada me nisi vidio. Toliko sam silno htjela da me vidiš i toliko sam silno htjela da i ti mene bar malo želiš, na trenutke mi se čak i činilo da je tako. Ali nije. Znam da nije. Ti vidiš samo svoj posao. Predan si isključivo tome. Bitno ti je jedino to. Ja sam samo alat tvog rada. Instrument koji iskoristiš da bi došao do cilja. Bilo nekog poslovnog, nekog osobnog kada želiš da te jednostavno netko sluša, hrabri i motivira, bilo da ispuniš svoju minimalističku potrebu za flertom i da se na trenutak osjećaš kao alfa. Jer, eto, nasmijao si me. Ja ne postojim ni u tvojim najširim planovima. Ni u kakvim horizontima mi nema mjesta. Ne primjećuješ me. Ne gledaš me tako. Ne pada ti na pamet da sam ja još nešto osim alata tvog rada. A toliko truda. Toliko truda kroz posljednje dvije godine. Toliko sam trenutaka ukrala za nas. Toliko sam razloga bezazleno izmislila samo kako bih te vidjela, kako bih te čula, kako bih ti se mogla javiti. Samo da ti dođem blizu. Samo da sebi stvorim još jednu priliku gdje ću se potruditi da me vidiš. A ti me nikada nisi vidio. Nisi pogledao u mom smjeru. Znam, draga sam ti, zabavna, bitno ti je moje mišljenje, voliš raditi sa mnom. Sve znam. Znam i da mi voliš bacati fore jer znaš da ću se nasmijati. Znam da mi vjeruješ i da imaš povjerenja. Sve to znam. Ali to sve nije onaj smjer koji bih ja toliko jako od tebe htjela. Ja sam tebi kolegica. Nisam ti ništa više. Nikada ti neću biti ništa više. A kako se izvući iz toga? Koliko sam puta pokušala pobjeći i nikada mi ne uspije? Previše sam se zakopala u "nas" i sada ne mogu van. A moram. Nema mi druge. Ako želim biti bolje i ne tonuti stalno zato jer znam da te nemam, moram te što manje vidjeti, čuti, osjetiti, znati za tebe. I toliko sam ljubomorna. Toliko sam očajnički ljubomorna na sve one koje pogledaš, s kojima razgovaraš, kojima se nasmiješ. Pa nemaš ti pojma. Izgubim svaku kontrolu u tom trenu, glavom bih kroz zid išla. Samo zato jer tada osjetim koliko te zapravo nemam. Kako se to dogodilo? Kako si se ti toliko uspio dogoditi u meni? Kako kada nikada nisi dao nikakav znak, uložio nikakav trud u mene? Iz čega se u meni rodila tolika naklonost, sviđanje, potreba, osjećaji prema tebi? Kako sam tu došla? I kako da se vratim 2 godine unazad da to spriječim? Možda bi mi posljednje 2 godine bile prazne da te nije bilo, no bar sada, kada sam postala svjesna da sam zaljubljena u tebe, ne bi bilo toliko teško. Ne bi bilo toliko beznadno. Ponekad postanem hladna prema tebi samo da si ne dozvolim da uživam u tvom prisustvu. Onda požalim. Ispadam neurotična. Ponekad se naljutim na tebe. Samo kako bismo se stvarno posvađali i kako bih se napokon mogla udaljiti od tebe. Onda me pitaš zašto sam ljuta. Onda to moramo rješiti. Jer ti si takav, ti rješavaš stvari. Onda rješimo i opet mora biti kako je bilo. Onda se moji osjećaji opet aktiviraju. Znaš što bih voljela? Voljela bih kad bi ispao govno prema meni. Voljela bih kad bi znao da ja znam da si ispao govno, kada bismo se mogli posvađati i kada bih te napokon maknula od sebe. Daj, napravi nešto takvo. Molim te. Makni se od mene. Zapravo ne, ti samo napravi nešto, a ja ću se potruditi da se makneš od mene. Please. To je jedini način, očito, da si pomognem. Pomogni ti meni. Kad me već ne želiš na onaj način koji bih ja htjela, nemoj me uopće htjeti kraj sebe. Pusti me. Pusti me da nađem nekog tko će me htjeti. Tko će u meni vidjeti barem dio onog što ja u tebi vidim. Please, makni se od mene. To je za mene najbolje. |
Ti si bila život moj, sada si mi nespokoj...
- 17:25 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Sretna vam jebena sveta lucija i svi ostali jebeni blagdani |
I have never loved someone the way I love you
- 19:40 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Možda je grozno reći, i grozno zvuči, i vrlo je nelogično, ali od kad te nema, ja zbilja živim. I dobro mi je. Smijem se, družim se, vesela sam. Nisam napeta. Nema onog stresa. Nema isčekivanja. Nema ludila i živčanih slomova. Ali ima praznine. One u kojoj ti nedostaješ. Fali mi jedan razgovor s tobom. Neutralni. Neki razgovor o biločemu, ne o nama, razgovor kada si u fazi da si normalan i nisi "skrenuo". Kad se kužimo i razumijemo i slažemo. Fali mi vidjeti te. Dodirnuti te, osjetiti, pomirišati, zagrliti, čuti ti glas, čuti tvoje blesavo smijanje, smijati se tvojim forama. Fališ mi. Svako jutro ti poželim dobro jutro. Razmišljam jesi li se dignuo na vrijeme ili još spavaš. Razmišljam jel pušiš već i piješ vodu, jesi li si stavio muziku da ti svira. I strahujem. Bojim se. Da me netko već zamijenio. Da sad neka druga ima sve što sam ja htjela. Što sam priželjkivala i za što sam se borila. Bojim se da ti više nisam u mislima. Bojim se da me se više ne sjetiš. Bojim se da sam izašla iz tvoje glave. Toliko sam htjela ostaviti trag u tvom životu. A čini se da su ga ipak ostavili oni koji su se za to najmanje trudili. Nije okej i nije fer. Vrtim u glavi zadnji razgovor. Koji je, kad malo razmislim, toliko demotivirajući i bolan. Moja izjava ljubavi i tvoja isprika. Koji klišej jadne ljubavne priče. Boli. Bole lijepe uspomene, bole još uvijek i one ružne. Boli strah da smo nestali, boli ideja da te više nikad neću čuti ni vidjeti. Da nikad više neće doći poruka s tvog broja. U kojoj piše da ti je žao, da se kaješ, u kojoj ćeš mi se ispričati. Poslati mi pjesmu. Boli sve. Pogotovo u ovo blesavo Božićno doba. Gdje si? Kako si? Tko ti je u mislima? S kim se družiš? S kim se čuješ? Što ti se događa u životu? Potraži me, molim te. Samo da znam da sam još uvijek bitna... |
Mislio sam radim nešto i to bi me umirilo skroz...
- 14:36 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Ne znam što bih ti rekla. Ne znam jesam li luda. Ne mogu s tobom, ne mogu bez tebe. Strah me. Da sve što sam željela ne dobije neka druga. Zato što ja nisam bila dovoljno strpljiva. Zato što nisam imala dovoljno razumijevanja. Zato što te nisam poštovala. Zato što sam "stalno prigovarala". Zato jer nisam bila dovoljno dobra. Mislim da nisam dovoljno dobra. Da nisam dovoljna dobra i vrijedna tebe, tvoje pažnje, tvog zagrljaja, lijepe riječi koju bi mi uputio. Da me bar pogledaš. Da bar ne pobjegneš svaki put kad smo sami. Da me bar povremeno doživiš. Da mi se javiš, da me nazoveš, da me pitaš kako sam. Bilo što. Stvarno osjećam kao da nisam dovoljno dobra. Osjećam se kao da ne vrijedim. Osjećam se izgubljeno. Stalno imam osjećaj da ti toliko puno dajem, a ne dobijem ništa za uzvrat. Imam osjećaj i kao da sam nezahvalna i kao da te ne cijenim dovoljno pa se osjećam krivom. Imam milijun krivih osjećaja. A samo je jedan pravi. A taj pravi je kad te vidim, kad mi se javiš i vidim tvoje ime, kad me dodirneš - uglavnom slučajno - kad mi kažeš neki slatki nadimak. I tad sam potpuna. A to je toliko rijetko. I toliko slučajno. Osjećam se neispunjeno, fali mi pažnja, povrijeđena sam tvojim ponašanjem... Što pobogu vidiš u meni i zašto me stalno želiš natrag onda? Jel ti mene uopće voliš? Jel tebi imalo stalo? Pa valjda je kad imaš neke postupke koji to dokazuju. Ali ti ne znaš i ne želiš bliskost i povezanost. I predanost. I nas. Ti ne želiš NAS. A ja bi bubreg prodala samo da postojimo MI. Kojem da se Bogu molim? Bože? |
A što ti misliš o svemu?
- 19:47 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Ni na 23 godine nisam bogzna kaj pametnija. Ni sigurnija. Ni mudrija. Ni...well. Imam filing da sam jednako izgubljena kao i sa 20. Imam filing da sam sa 17,18 znala više nego sada. Kaj? Is it possible? Gdje je ta mudrost koja dođe s godinama? Sad bi već nekog vraga trebala znati. A mislim da mi to baš i ne ide za rukom. Osjećam se samo blesavije. Zašto se sa 23 godine osjećam toliko blesavo? Zašto se ne osjećam pametno? ---------------------------------------------------------------------- Najgore mi je što ne znam jel radim dobre stvari ili ne. Jesam li u pravu ili ne. Više ne znam kad trebam prigovorit, a kad prešutit. Nisam sigurna jesam li uopće na pravom putu. I nikako da dobijem osjećaj da nešto dobro radim. Dal kažem dobre stvari u dobrom trenutku, pokazujem li dovoljno emocije, jesam li prestroga i prejaka na jeziku, pretjeram li prečesto. Jesi li ti problem. Ili sam ja problem. Ili je istina na sredini negdje. I need help from above! |
Pick me, choose me, love me.
- 17:13 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Sve je dosadno bez tebe. Puno je teže. Pusto je i prazno. Ne raduje me. Kad te nema. Ništa nema smisla. Ništa. Sve je glupo. I svi su glupi. I dosadni. I naporni. Ti svemu daješ nešto. Daješ meni. Smisao, i razlog, i energiju, i volju. Radost. Osmijeh. Ti si moj razlog. Uspjesi ništa ne znače kad ih ne dijelim s tobom. Sve je ravno. Sve. Vrati se. Zvekni ga po glavi... |
.
- 09:24 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
I mjesta mi nema na usnama tvojim, ni za jedno slovo mog imena... |
Shooting stars
- 21:57 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Ostat ćeš uvijek isti, zar ne? Jel to problem niskog samopoštovanja? Ili neodoljive potrebe da sve posjeduješ? Zar nikad ne znaš stati? Zar se nikada sam sebi ne dokažeš? Zar nikada nije dosta? I što to točno imaš od toga? Jer znam što ja imam. Nemir i nesigurnost. Čovječe, znaš koje mi ideje padaju na pamet. Iracionalne skroz. Imam filing da čekam čudo. A znaš ono, čuda se ne događaju. Kažu. Pa dobro, jel ja krivo radim nešto? Jel krivo mislim? Ne znam, što da promijenim? Umorna sam već...stvarno. |
Laku noć ti još poželim svaku noć...
- 17:19 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Jeli smo batak sa šunkom i sirom, pričala sam ti u usta. Smijali smo se, ti meni i ja tebi i mi skupa drugima. Pili smo vino. I ono slabo i ono jako. Imali smo planove. Smišljali smo što ćemo. Trebali smo u zoološki. Bili smo na cugi. Pili smo sok. Ti si pio cappuccino. Obožavam kad piješ cappuccino. Samo ga ti piješ, nitko drugi. Razgovarali smo puno. Dopisivali se. Rekli smo si svašta. I ništa i svašta. Imala sam osmijeh. Smijala sam se. Jer si ti bio tu. Jer si postojao u mom životu. Jer sam te mogla zagrlit, mogla sam te poljubit, mogla sam te gnjavit, mogla sam te davit. Mogla sam te pomirišat. Mogla sam ti poslat poruku. I smješne slike. I video. Bio si tu. Bilo mi je lijepo. I mislila sam da smo nešto postigli. Mislila sam da smo napokon nešto napravili. Da imamo pomak. Mislila sam da si se promijenio. I onda si opet potonuo. Nestao. Opet. OPET. Opet ja ne postojim. Opet nisam bitna. Opet je sve nestalo. Sva obećanja i nade i planovi i želje. I moj osmijeh. Opet je nestalo. Više od ičeg te želim kraj sebe. Više od ičeg želim da si tu. Želim te zagrlit i poljubit i nazvat i vidjet kad god mi padne na pamet. Više od ičeg te volim. Želim sve s tobom napravit. SVE. S TOBOM. S nikim drugim. Imaš mane. Imam ih i ja. Mislila sam da možemo kontra toga. Da možemo to pobijedit. Ti svoje, a ja svoje. Mislila sam da ćemo bit sretni skupa, znaš? Više od ičeg želim bit sretna s tobom. Više od ičeg želim da ti budeš sretan sa mnom. Da mi zlatna ribica kaže da će mi ispunit želju, tražila bi je nas dvoje sretne skupa. Ali to se nikada neće desiti, jelda? Ti ćeš uvijek imat hrpu svojih obaveza, hobija, sastanaka, poslova, rješavanja ovog i onog. Uvijek. Ti ćeš uvijek bit negdje, a ja nikad neću bit s tobom. Zašto si takav? Zašto ja nisam dovoljno? Zašto ja nisam dovoljno za tebe? Što sam još mogla napravit, s čim sam se još mogla dokazat? Možda nisam uvijek bila fer, možda sam fulala puno puta, možda sam imala krive pristupe i načine i nisam te sasvim razumjela. Možda. Sigurno! Ali sam se toliko bojala da te ne izgubim. Sve sam bila u stanju napravit da sve ispravimo. Tvoje i moje greške. Ne mogu zamislit tebi ravnog. Kakav god da si bio, što god da si mi napravio...i dalje ne postoji nitko kao ti. Mislim da nikad ni neće. Želim biti sretna s tobom. Želim da me nazoveš i kažeš da je sve drugačije, da će sve biti dobro, da ćemo sve rješiti, da ćemo biti sretni. Želim da mi to kažeš i želim da se to zbilja dogodi. Volim te beskrajno. Imaš moju riječ da te volim beskrajno. Do neba pa oko cijele planete pa oko Sunca pa opet natrag na Zemlju i tako milijun puta - toliko te volim. Ali ne možeš me mučit na taj način. Ne možeš stalno mijenjat mišljenja. Nije u redu. Zašto se nisi borio protiv toga? Ja sam se borila protiv toliko toga da ostanem tu, kad je zbilja bilo teško. Zašto ti nisi napravio isto? Zašto me ne želiš u svom životu? Ja tebe želim u svom. Isuse, znam koliko ovo zvuči patetično. I jadno. I znam koliko bi se netko smijao da ovo čita. Ali kad je istina. Boli me i povrijeđena sam i tužna i beznadno se osjećam. Sretna sam kad si tu. Molim te Bože za čudo. Promijeni se, vrati se, voli me. Promijeni se, nađi me i voli me. Tu sam, čekam te. Čekam taj trenutak. Polažem zadnje atome nade. Molim te, promijeni se, nazovi me i doći ću. Vrati mi se, ljubavi. Želim da budemo sretni. |
Malo šta me pomera i dotiče, sem, možda...nje...
- 00:33 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Pitam se gdje si, kako si, što radiš. O čem razmišljaš. Što te muči. Što ti je u glavi prije spavanja, s kojom se misli ujutro budiš. Pitam se u kojem si điru. S kim se družiš, s kim se čuješ. S kim kave piješ i gdje. Gdje izlaziš. Koja ti je nova pjesma zapela za uho? Jesi zadnje vrijeme jeo nešto novo? Jesi li imao neko novo otkriće? Jesi li nešto spoznao? Što te začudilo? Jel te nešto razočaralo? Jel te nešto razveselilo? Ili netko? Netko...? Jesi upoznao nove ljude? Bio na novim mjestima? Stekao nova poznanstva? A...čemu se raduješ? Što te straši? Koja je tvoja bol? Imaš li patnje? Nove ili stare? Jel te još bole te rane? Živiš li uopće još tamo? Ili si se osamostalio? Čemu si se zadnjem od srca smijao? Što te razljutilo? Jesi li plakao? Jesi bio bijesan? A tužan? Jesi li patio? Jesi li se pitao? A našao odgovor? Jesi bacio nešto jer ti je bilo dosta? Jesi otvorio oči? Jesi li se opametio? Jel me se ikad sjetiš? Ikad? https://www.youtube.com/watch?v=KQu8FOjJXdI |
Zvonio je cimbal neku tužnu staru stvar...
- 00:58 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Postoje situacije koje se mogu rješiti. Postoje situacije koje se ne mogu rješiti. Ako ih možemo rješiti, onda ih i moramo rješiti (ljepota modalnih glagola u jeziku hrvatskome). Možemo utjecati na njih, možemo ih mijenjati, možemo nešto napraviti. I trebamo. Moramo djelovati. Možemo se u početku brinuti. Dramatizirati. Biti tužni, ljuti, nesretni, bijesni. Ali u jednom trenutku trebamo početi djelovati. I napraviti nekakvu reakciju. Tako to ide. Postoje i situacije na koje ne možemo utjecati. Koje ne možemo rješiti. Na koje se ne može djelovati. Koje nismo u stanju izmanipulirati. Ispadamo svjetske budale kada oko tih istih situacija brinemo. Na krive stvari usmjeravamo energiju. To je uistinu budalaština, ali, istovremeno, to je uistinu ljudski. Samo treba naći granicu. Recimo, brinuti se do neke točke i onda prihvatiti. Cijela je mudrost prihvaćanje. Ljudi se nisu u stanju nositi s mnogočim. Koči ih strah, koči ih nesigurnost, koči ih izlazak iz komfort-zone, koči ih "što ako". Prihvaćanje je dug i kompleksan proces, ali vrijedan muke. Jednom kod shvatiš, kad prokljuviš, kad posložiš stvari, kad ti dođe do glave, kad ti se stvari razbistre, kad doneseš odluku, kad dovoljno proanaliziraš, kad odlučiš biti racionalan, tada, tek tada - prihvatiš. I jednom kad prihvatiš, ušao si u nešto divno i nema natrag. Lakše ti je. Imaš mir. Prihvaćanje kao jedan od znakova sazrijevanja? --- Pa moraš, da, moraš povremeno biti i tužan. Zapravo, tužan kao nus-produkt ruminiranja prethodno spomenutih situacija "na koje ne možemo utjecati". Svatko ima svoje probleme. Nema težih i lakših. Svima nam je dana jednaka sudbina. Pitanje koliko smo dobrog u stanju izvući iz nje. Nikad ne razmišljam da je drugima lakše. Niti bih ikada poželjela ičiji tuđi život. Dobar je meni ovaj moj. Gorak, sladak, ljut. Kakav god. S vremena na vrijeme uzmem time-out pa malo poblesavim i pogubim se. Ali rijetko je to. Dobre manevre imam, bar zasad. --- Sretan Božić želim svima koji čitaju ovaj blog. Eto, samoj sam ga sebi zaželjela (: Nastavite večer u revijalnom balaševićastom tonu. https://www.youtube.com/watch?v=iH9YCW9tnD4 |
Tunnel of love
- 01:27 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Vrijeme leti :) Znala sam da će me ispadanje Hrvatske sa Svjetskog prvenstva povrijedit, ali da će me tolko povrijedit - e, to nisam znala. Pravi sam domoljub. Najgora je stvar kaj ću na sljedećem Svjetskom prvenstvu imat 24 godine i, dajBože, završen faks. Frustrirajuće. Što nogomet učini od čovjeka. Jučer bile 2,5 godine. 30 mjeseci  Vrijeme leti :)Jedan me ispit djeli od završene druge godine faksa. DRUGE GODINE. Ja sam, inače, jučer krenula u srednju pa se sasvim opravdano čudim kaj je već 2014. i kaj završavam, više ili manje uspješno, drugu godinu faksa. Vrijeme leti :) Za 10ak dana imam 21. godinu. To je previše. Ili premalo? Ili taman? Ma taman. Omnia causa fiunt, still :) Vrijeme, nemoj letiti! |
Moraš umrijeti nekoliko puta prije nego što zbilja počneš živjeti.
- 12:14 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Moj bi zaključak bio kako je danas najbitniji talent. Bar vrlo bitan, ako već ne najbitniji. Možemo to nazvati i "ono nešto". U svakom slučaju... U dvadesetima postaneš nesiguran. Propituješ sebe, sve oko sebe. Postavljaš si pitanja, pa onda tražiš odgovore. Ne analiziraš toliko jer već ponešto iskustva imaš. U dvadesetima postaješ zbunjen. Sobom, okolinom. Odjednom te brine budućnost. Kreiraš svoje neke ideale, svoj neki cilj, svoj neki "savršen život". Istovremeno, postaješ sve više svjestan kako zapravo stvari ne idu po planu. U većini slučajeva. Pa si razapet između vječnih maštarije i surove realnosti. U dvadesetima se osvrćeš na prošlost. A istodobno se kočiš u tim retrospekcijama jer ti stalno zvoni u glavi kako si u "najboljim godinama", kako je ovo "time of your life", kako si "na faksu i nemaš briga". Pa se pitaš; što ne štima sa mnom? U dvadesetima kreću brige. Kreće odrastanje. Nekom prije, nekom kasnije. Nekome da ni ne opazi, a nekima, kao meni, bolno. Kreće čeličenje, "gutanja crva i žaba". Kreće suočavanje. S čim? Sa životom? "Pa ti si mlada, ti još ni ne znaš što je život!" U dvadesetima prestaje ono tinedjžersko "Ja sam najpametniji i ja sve najbolje znam" i dolazi sljedeća krajnost kada apsolutno ništa ne znaš. U dvadesetima te život počne iznenađivati. Priređivati ti bitke i ratove koje ne nestaju preko noći, koje neće mama rješiti, koje više nisu bezazlene. U dvadesetima ispočetka učiš živjeti. Igraš nove uloge. Sad si "student", "maltene odrastao". Učiš biti timski igrač, učiš biti među novim ljudima, uspostavljaš nove veze i poznanstva. A da li se snalaziš u svemu tome? Onda pogledaš svoje roditelje i pitaš se; dobro, pa kako oni sve to uspijevaju? A ti si uvjeren da ni ovo malo briga nisi u stanju podnijeti. Pitaš se kako ćeš onda dalje. Kad jednom više nećeš biti u tim zlim dvadesetima. Kad dođu te tridesete koje tako ružno zvuče! Kad se više nećeš moći izvlačiti na mladost. I ludost. Shvaćaš da svaki dan nešto novo naučiš što će ti trebati u bliskoj budućnosti. Krenula ti je jedna nova etapa života. Prva godina faksa je rješena, ljeto je bilo super i presuper. Lagano jesen stiže. Koliko je jedva čekam, toliko je se i bojim. Nisam sigurna da sam spremna za svakodnevne kiše i hladnoću. S Njim sam u vezi već preko godinu i pol. S Njom sam napokon uredila odnose. Sreća :) Ujedno sam i osvijestila činjenicu da sam sretna. Uživam o tome. Odrastam. Nije lako! |
But don't look back in anger.
- 23:35 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Strah. Strah, strah, strah. Tjeskoba, nervoza, nedoumica, strepnja, zabrinutost, tuga, klonuće. Pa opet strah. ... .. . Uvjeravanje samog sebe da će sve bit okej. Mora. ..... .... ... .. . Psihologija <3 Prvi kolokvij 5! Hvalim se, da. On je za helouvin bio Rimljanin, a ja moderna vještica. (tajice i šljokice) I počelo je sad opet to hladno vrijeme i kiša i sve, a ja imam bronhitis, al to me dakako ne sprječava da popijem 3 pive i popušim cijelu kutiju. Bitno da se preko tjedna šopam keljom, blitvom i prokulicama - zdrav život, olfo. Da, svakako. "Sve to dođe na svoje, odavno pravila znaš, samo tuge se broje..." Idem, čekam da me nazove prije spavanca hihih |
Djevojke u ljetnim haljinama vo-lim.
- 15:35 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
+40 u zraku, a praktički je rujan. 24.9. mi kreće faxić - psihologija, here I coooome! Jedva čekam. Fale mi obaveze, i to kako. Iako su pričali da će nam ovo ljeto biti najduže u životu, nisam primjetila da je tako. Škola je završila još 18.5., onda 2 tjedna matura pa mučenje s bodovnom listom sve do kraja 7. mjeseca. I tek tad upisi, tako da mi je ljeto počelo tek 20.7. A to i nije nego "najduže ljeto u životu" kad faks kreće tako brzo! Zli hrvatski školski sistemi  Jedva čekam i jesen. Dosta više vrućina... Želim lagani vjetrić, prohladne večeri, milijun boja na drveću...ohhh. Još malo, još malo :D Inače, danas je 8 mjeseci meni i Njemu Love is in the air, a ako prije početka faxa uspijemo još na par dana na more pobjeć, moći ću reć "Life is good".  |
No sweet parfume ever tortured me more than this.
- 00:49 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
24.6. bit će 6 mjeseci najdivnije veze. Ljubav! :) Srednja završena, ljeto počelo, fakultet i dalje neizvjestan. Pravo ziher upad, za psihologiju se još molim! Nema Njih Dvije više. Huhuh! |
She moves in her own way?
- 13:07 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Iste stare greške na istim starim ljudima! Nikad ne rezultira dobro. Doesn't matter, actually, znaš da meni nikad ničeg nije žao :D Zapravo je ta prokleta nada ključni pokretač većine stvari. I situacija. I onih mali mini nada. Jučer pijano! V.  Bliži nam se Božićić, i Nova godina i tako to. Prosjek? Ne pitaj. 4,3 ako će sve ići po planu. (a neće) Hej. |
I did it my way.
- 14:21 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
I dalje Malta fali. Mjeseci su prošli. Sad mi više ni jedan izlazak ne paše budući da uvijek očekujem da delirij bude bar upola kao na Malti. Pa se uvijek razočaram! Tjedan dana do tooloomeeshke. Nisam nešto posebno entuzijastična. Niti imam vremena biti. Prvo mjesto prioriteta djele škola i prijatelja. Ostalog ni nema, HAH! :) Psihologija? Šanse su sve manje. Nit se nadam previše. Lijepo sam objasnila roditeljima da neću upisati fax nego ću završiti na autoputu prodavajući lubenice. Nisu se baš nešto posebno oduševili. Inače, otkrila sam Elvisa i jazz. Uživam u činjenici što imam ukusa za glazbu ;) Sve u svemu, zadovoljna životom |
I'm gonna leave the world behind, don't you worry cuz I'm gonna have a real good time!
- 19:51 -
Komentari (4) -
Isprintaj -
#
|
Kolovoz. Punoljetna sam već nekoliko tjedana. Osjećaj je pretty much the same, osim što sada ako me zatraže osobnu, ne oduzimaju više robu koju sam kanila kupiti  Inače, kao i obično u mom običnom životu prožetom običnim događajima, nema ništa novo. Babysitting, ljetne dijete, večernje & jutarnje duuuge kave, spavanje do besramnih popodnevih sati. Za par dana odlazim na more. Odbrojavam dane jerbo ludim u Zagrebu! A onda Malta  Definitivno vrhunac ljeta! Niiiiišta, odoh u nove kardio-pobjede. |
Hope your wish came true, mine betrayed me.
- 21:39 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
|
Grozna je ova gesta of mine što se udostojim pisati postove svake prijestupne; ako i toliko često. No dakle, svibanj je u trajanju, 2011. godine Gospodnje. Ocjene su, za divno najdivnije čudo, čisto solidne, ove godine sam se nešto primila učenja. Inače, ništa posebno novo. Ne znam jesam spomenula da nije više "nas 5", nego "nas 4". Naime, jedna je malo drugačije posložila životne prioritete, ciljeve i stavove pa je došlo do malih promjena, iako nismo više na ratnoj nozi, također za divno najdivnije čudo. Ne znam uopće zašto više pišem ikakve stvari kad nitko ovo ne čita osim mene same s vremena na vrijeme kad mi dođe da se prisjetim starih vremena. Valjda ću jednog dana imat nekakve koristi od svih ovih budalaština. Za tjedan dana ću vidjet svog Duhovnog vođu (onaj simpatični postariji momak iz Novog Sada čije pjesmice redovito vrtim) po treći put u životu. Euforija :D Ništa, neću duljiti budući da neke posebne inspiracije ni nemam, kao ni Njega više. |
Juliet, when we made love you used to cry!
- 16:45 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Znači, 3 popodne je; špica u gradu; svi na posao-s posla, u školu-iz škole (čitaj: na kavu-s kave). Tramvaj pod rednim brojem 6 koji, ako se ne varam, vozi na relaciji prema Črnomercu - na kojem je više-manje najveća koncentracija putnika u svako doba dana. Već spomenuti tramvaj prepun je putnika, i samo što ne počnu ispadati kroz prozore. Uslijeđuje stanica pod nazivom "Britanski trg". Ako je u pitanju novi tramvaj, koji je u funkciji na Bandićevu inicijativu, vrata se potpuno normalno otvaraju. Oni stariji, da ne kažem srednjovjekovni tramvaji, nalete na koju poteškoću prilikom otvaranja dviju limenih zahrđalih ploča nazvanim vratima. E pa vidiš; nije stvar u tome što tramvaj poprima 60 sjedećih i 100 stajaćih mjesta a putnika je i-te-ka-ko više; nije niti stvar nekog lokalnog Štefa koji je nakon sinoćnje pijanke odlučio odspavati u tramvaju pa se tako od 6 ujutro vozi na relaciji Črnomerec - Sopot bez imalo pardona, čak nije niti stvar one proklete kondukterske nepravde kada tipovi nasumično odaberu 7 žrtava u tramvaju, i to baš one za koje smatraju da baš danas nemaju kartu ili pokaz, ne, čak ni to. Stvar je onih ljudi koji mi se bezobrazno nasade pred vrata tramvaja i puste korijenje, zadubljeno bulje u besplatno popodnevno izdanje 24 sata, te su težište tijela čvrsto uprli u pod tramvaja i pri tome raširili noge na metar i pol, tako da se čak ne možeš ni provući pokraj njih, ako slučajno, sasvim slučajno, trebaš izaći na sljedećoj stanici. Dakako, da stvar bude još bolja; ako se ti, obični putnik koji treba izaći na narednoj stanici ikojim slučajem možda obratiš dotičnoj spodobi nasađenoj pred vratima koja blokira izlaz, u nadi da se pomakne za koji centimetar, popraćen si zlim komentarima s ključnim riječima "bezobrazluk", "neodgoj", "nekultura" i slično. Klevete i psovke neću ni spominjati. Nevjerojatno koje te sitnice izbace iz takta. Pa se onda, naravno, ljudi na ulici čude kog Boga marširaš po Britanskom trgu kao u vojsci. Osim što zaradiš frustraciju koja će te pratiti dok ne popušiš sljedeće 3 cigarete, ljudi dobe dojam da si neprijateljski nastrojen i uobražen. Svašta! Inače, i dalje sam pod dojmom da Hrvatska Radio Televizija pušta u svome redovnom programu seriju nadasve glupog naziva, s nadasve bedastom temom, potpuno prozirnim glumcima i ne-smislom za humor, u trajanju od 8 minuta, i što je najbolje od svega, serija se emitira u udarnom terminu prije Dnevnika. Nećemo mi tako brzo u Europsku Uniju. |
Sweet reunion, Jamaica and Spain, we are like how we were, again
- 16:41 -
Komentari (1) -
Isprintaj -
#
|
Well, dobro kažu, "Cijeli život učiš a opet k'o budala umreš." Tako je to, očigledno, neke pogreške ponovimo nebrojeno puta, pa i dalje ništa ne naučimo. Jedino što znamo, na koncu konca, jest to da se sjetimo prijašnjih situacija, poistovjetimo događaje i sami sebi kažemo "Pa dobro, trebao sam znati." Al znaš, za to bude prekasno. Moram primijetiti kako često puta u životu za neke stvari bude "prekasno", a to shvatimo kada stvarno i bude prekasno. Od toga da prekasno dođemo na bus ujutro, a zamisli, ne bi bilo prekasno da smo se samo minutu ranije sjetili izaći od kuće, do toga da gradimo jedan odnos i ulažemo u njega maximalo od sebe, poklonimo toj osobi povjerenje i dopustimo joj da nam se približi, zanemarujući cijelo to vrijeme što ona ne ulaže ni djelomično onoliko koliko dobiva. Naravno, prekasno shvate obje strane da nešto ne valja; ispadneš budala kada se trudiš, a onaj za kojeg se trudiš na kraju ostane sam. E pa da sadpriča ne bude tako crna, da ne kažem tipično patetična u mom stilu, i dalje čvrsto vjerujem da sam nešto naučila (as much as possible, jel) pa makar i sve ovo ne bilo vrijedno tog naučenog. Inače, pričam ti onoj maloj koju sam spominjala u jednom od prijašnjih postova, kad sam ti pričala da smo vadile osobnu zajedno. Vidiš kako se stvari mjenjaju, ne? A nitko nikada ne bi ni pretpostavio. Anyways, započela je moja najomiljenija faza godine, odnosno onda predbožićna euforija postavljanja lampica, ukrasa i ostalih gluposti po trgu. Dakako, ove smo godine, (nagađam, na Bandićev zahtjev) proširili svoj predbožićni entuzijazam, pa je tako i čitava Radićeva ulica okićena nekim mizernim kuglama koje su, pretpostavljam, zadnji put izvadili iz skladišta za vrijeme Tita pa me ne bi nimalo čudilo da samo četvrtina ili eventualno dvije svijetle kad upale te viseće nakupine metala koje su, naravno, simbol Božića. Osim dobro mi poznate Radićeve, ni cijeli skup ulica južno od glavnog trga nije ostao zakinut, pa sam tako krajičkom oka uspjela pohvatati da su na potezu Amruševe, Petrinjske i ekipe, isto tako nekakva svjetleća srca u pitanju. Doduše, bili su nešto izdašniji na ukrašavanju srca pa ona actually i nisu šuplja kao vražje kugletine u Radićevoj, a o svijetlosnim efektima ćemo podrobnije kad se drznu upaliti spomenuta prokletstva i naprave od Zagrebačkog centra jebeni Betlehem. Oko stupova, također na glavnom trgu (kojim, btw, prolazim svaki ibogi dan) postavljene su one uobičajene stvarčice za koje, koliko god ih promatrala, ne mogu naći definiciju, no nazovimo ih onako kako i izgledaju - iritantne bijele nakupine nečega oko stupa koje, appears to me, svijetle. S njima smo se iz Titovog doba premjestili na Tuđmanovo, jerbo ne izgledaju baš toliko staro i ofucano, što se nažalost ne može reći za viseće objekte. Samo čekam da mi se jednog dana strovali na glavu jedno od srca. Još za kugle i neće biti tolika nesreća, ipak su šuplje pa udarac ne bi bio toliko koban, jel. Štandovi s hranom na trgu i oni šatori ispod kojih se kriju šankovi i bačve s vinom, predstavljaju Mesićevo doba, onaj divni materijalizam o kojem blebećem od kad sam se u stanju služiti sa svih 30 slova hrvatske nam abecede. Pa kad smo već Božić pretvorili u marketinški trik, zašto se ne bi usput i okrijepili hot-dogom i čašom kuhanog vina? Ili još bolje, litrom kuhanog vina, znaš da je vani hladno i to sve? Doživljaj bi bio potpun da mi na područje između 2 bitna čvorišta hrane na lijevoj strani kod Dione i desnog čvorišta kuhanog vino tik do Varteksa, ne uvale one proklete pokretne drvene kućerke i prodaju Djedove-Mrazove od marcipana, snjegoviće od stopostotnog krutog šećera i lizalice s motivom sanjki. Sad još samo čekam da prođe sezona kad svim penzionerima grada Zagreba magično tlak padne, i u 7 ujutro jednostavno mo-ra-ju u isto vrijeme na bus kad i ja, pa da se napale da prave kolače i prodaju ih, također u onim mizernim kućercima koje samo što se ne sruše. Da kolači nisu pravljeni s jajima koje su farbali za Uskrs, još bi sve to i bilo prihvatljivo. Vidiš ti koje mene brige more. Ali neka, stvari će biti u redu sve dok ne postave onog jablana posred trga i okite ga licitarskim srcima koja tako i tako pokradu s nižih hrana u prvim danima postavljanja. Misliš, ne'š ti poklona brate misli, licitarsko srce. Pa daj. Dobro je, samo da ne bude gore. |
Kad god prođem ulicom sa tvojim imenom, pomislim na onu pesmu...
- 20:35 -
Komentari (2) -
Isprintaj -
#
|
Povratak? Ili prije usputno navraćanje. Here we are, 2010. godina Gospodnja, ujedno i 17. godina mog kratkog života, sramežljiva sredina studenog nam mjeseca, a uz sve to identična životna situacija kao i u prvom razredu u ovo doba. Da nije komično, bilo bi tragično; makar bi izreka i obrnuto rečena jednako dobro opisivala trenutnu situaciju. Knjiga je ponovo postala glavno sredstvo zabave; ako nisam u školi - učim, a i kad sam u školi, uspijevam pod predmetima na kojima profesori i ne obraćaju pretjerano pažnju na nas učenike, otvorit' knjigu iz predmeta čiji se test bliži. Jedina inovacija u svem ovom kaosu bi bila što sam uvela redovne prijenastavne kave, ako situacija dopusti i poslijenastavna, a zadnje vrijeme se gomilaju i one za-vrijeme-nastavne, što zbog vlastite nesigurnosti u dan prije naučeno gradivo, što zbog činjenice da se ne osjećam dovoljno sposobnom preživjeti 45 minuta nastave sociologije na kojoj se, više-manje, vrtimo u krug, povremeno ulazeći u samu srž poante gradive, no to su rariteti. Ne sjećam se točno kada sam prekinula s pisanjem ovog bloga; pardon, nisam prekinula, već nakratko odustala, no u svakom slučaju, stvari se od onda bitno promijenile, kako na gore, tako i na bolje. Volim ovu životnu relativnost gdje se sve pokrati. Also, Njega više nemam, i ovo ti govorim hladne glave, u nikakvom afektu ili napadaju bijesa gdje se nadam da će jednom, igrom sudbine, zalutati na moj blog, pročitati ovu gomilu idiotizama, i da će mu najednom doći u tu njegovu ludu glavu kako stvari stoje. Pustili smo se, otišli jedno od drugog, kako hoćeš. Cure su super, trenutno vladaju nesporazumi, ali ne sumnjam da ih nećemo rješiti. Došla mi je nova osoba u život, imenom Lebkica (prije nadimkom, jel) i sretna sam skroz jer je ovdje. Pomirila sam se Mavrom nakon dvije godine nepričanja i negiranja činjenice da smo si jednom actually bili dobri. Marko i Roko su isto super, odnosi su nam bolji nego ikad. Ili su oni konačno sazrjeli ili sam ja odustala i spustila se na njihovu razinu, ne znam. Marin je i dalje tu, kao i uvijek. On je ona životna konstanta koja se nikad neće promjeniti, pa da se i ne vidimo 20 godina, bili bi ono što smo bili i prije tih 20. Razbahatila sam se i počela suludo trošiti novce na kave i cigarete, ustrajna sam u svojoj religiji materijalizma više no ikad. Apetiti za fakultet variraju ovisno o raspoloženju; čas pravo, čas novinarstvo, čas psihologija, ovisi u kojem sam raspoloženju at the moment. O medicini i dalje maštam, pogotovo sad kad smo na biologiji u detalje proanalizirali krv i njene sastojke. Ali to su samo maštarije, znaš da ja nisam tip koji bi otvorio mrtvog čovjeka i onda mu čačkao po unutrašnjosti dok ne nađe bubreg ili slezenu. Jest da me privlači, ali kako se za ljude vežem brže no što bi trebalo i sve uzimam k srcu, vjerojatno bi više plakala da izgubim pacijenta nego njegova vlastita rodbina. Sve u svemu, u redu je. Nit je dobro, nit je loše - uvijek može bolje, a dabome da i gore. Đole mi je i dalje duhovni vođa u ovim kriznim situacijama pronalaženja harmonije, još malo pa je i koncert na koji je moj najdraži bratić odbio doći. S najdražim sam se bratićem prilikom posljednjeg susreta nabacala na razgovore o životu na faxu i svemu onom što dolazi. Mislim da nikad nisam otišla iz Siska puna entuzijazma i planova za budućnost kao tad. Čak sam presecirala čitavu web stranicu pravnog fakulteta da spoznam što me sve možda očekuje za koju godinu. Po novom, živim iz dana u dan, bez nekog posebnog prioriteta i smisla u životu. Znaš ono; što se dogodi, dogodi se - što ne, ne? Eh, pa opet sam nekako do toga došla - nažalost? |